Houston, imamo pjesmu!

Kao i sve ovih dana, rastužila me smrt velike pjevačice Whitney Houston. Zapravo, još više me rastužio podsjetnik na njezin mučan i problematičan život u kojem, čini se, nije bilo neke velike sreće. Premda nisam posebno pratio karijeru i glazbu Whitney Houston, u medijima nisam mogao zaobići vijesti, uglavnom negativne, o njezinu životu.

Kao i svi ovih dana, negdje u sebi pjevušim I Will Always Love You, jednu od najslavnijih ljubavnih pjesama svih vremena. Premda je nastala dosta davno, prije gotovo četrdeset godina - a napisala ju je Dolly Parton - ta je pjesma planetarnu slavu očito dobila nakon iznimne interpretacije Whitney Houston.

Čudni su putovi djelovanja glazbe, pjevanja i pjesama, neobične su sve one adrese do kojih neka pjesma može doći i živjeti. Kad god čujem Whitney Houston na radiju da pjeva I Will Always Love You sjetim se svog pokojnog oca; bio je to čovjek potpuno nezainteresiran za show business, za bilo kakve festivale, pjesme i pjevače. Volio je dugo i temeljito čitati tekstove iz lista Vjesnik, iščitavao je te goleme listove papira, činilo mi se, do posljednjeg slova. A onda, jednoga dana, zatekao sam ga kako kraj radija pažljivo sluša Whitney Houston i I Will Always Love You.

Bio je to njegov most prema svjetskoj popularnoj glazbi. I prije i poslije toga nezainteresiran za glazbenu scenu, u tom je trenutku života - koji će se, nažalost, završiti ne puno kasnije - prigrlio tu blistavu pjevačicu koja je jednu sjetnu ljubavnu pjesmu rastegla od najtiših do najsnažnijih tonova, od suza do vriska.

Tko zna koliko su takvih i sličnih dojmova pjesma i pjevanje Whitney Houston proizveli u cijelom svijetu! Kolika je mreža ljubavi i emocija ispletena! Koliko je ljudi, koji prije nisu čuli popularnu glazbu, odjednom počelo slušati! Riječ je o velikom dosegu, čiji je zalog, doduše bio jedan nesretan život, ali je zato pjesma dospjela svugdje. Zato, možemo samo parafrazirati onu glasovitu svemirsku rečenicu i uzviknuti: Houston, imamo pjesmu!