Hotel Zagreb

Jedna vijest iz Novog lista potpuno mi je zasjenila sve aktualne rasprave o Europskoj uniji, opasnostima, prognozama, izgledima... Ta vijest kaže: Uprava Liburnia Riviera Hotela d. d. (LRH) predstavila je opatijskoj gradskoj upravi Studiju urbanističko-arhitektonskog razvoja LRH u idućih pet godina (...) Predviđa se rušenje hotela Zagreb i izgradnja novog hotela s podzemnom garažom za 90 vozila i hotelskim parkom. Hotel bi imao wellness centar, 88 soba, četiri apartmana i kavanu. 

Veliki sam zaljubljenik u hotele; gdje god se zateknem, volim prolaziti ispred njihovih ulaza, zavirivati u predvorja, zamišljati kako su uređeni. Recepcioneri su vjerojatno začuđeni - ili se možda više ničemu ne čude, s obzirom na to što su sve vidjeli - kada im neki čovjek poput mene uđe u hotel, prošeta predvorjem i onda iziđe bez riječi. Svaki je hotel, onoliko koliko ste u njemu, neka vrst doma, te je uzbudljivo pomisliti kako možemo često i bez nekog plana mijenjati te domove  - dok u svakodnevnom životu najčešće moramo dobro, pametno i dugoročno planirati. Ta sloboda promjene doma vjerojatno je pridonijela popularnosti hotela u američkoj, nomadskoj, kulturi.

Veliki sam zaljubljenik i u Opatiju, a Opatija je, naširoko je poznato, grad hotela. Dobar dio njih obnovljen je zadnjih godina - ali ne i hotel Zagreb. Šetajući opatijskom Slatinom, više sam puta promatrao tu zapuštenu zgradu koja se položajem i stilom ne ubraja niti u grand hotele, niti u najpoznatija opatijska zdanja. Uglavljenost u samo, prometno, središte Opatije, blizina benzinske crpke i autobusnog kolodvora - kao i odsutnost raskošne okućnice - sigurno nisu plusevi koji bi taj hotel činili atraktivnim zalogajem. Ipak, gledajući ga, uočio sam zanimljiv arhitektonski art deco otklon od uobičajene opatijske kićene arhitekture; hotel je to koji bi se dobro uklopio u scenografiju serije Poirot, s Davidom Suchetom u ulozi belgijskog detektiva.  

Zamišljao sam kako bi bio izazov obnoviti ga i učiniti poželjnim, možda za one koji s prozora ne žele gledati bujni vrt, već živahni opatijski centar. Ali, kako stvari stoje, moglo bi se dogoditi da hotel Zagreb ne dočeka ulazak u Europsku uniju, a svoje mjesto prepusti nečem suvremenom. S druge strane, smrt hotela doživljavam i kao smrt svih onih priča koje su njime prošle. 

Zato i pišem ovaj mali rekvijem, kao podsjećanje na sve ono što je jedan hotel bio, kao i na ono što nikad neće postati.