Referendum

I baš sve je ispalo kako je još devedesetih pisao Zvonimir Berković u svojoj kolumni, uspoređujući budući hrvatski ulazak u EU sa zadnjim danima rimskog carstva - kada Hrvatska dođe u Uniju, otprilike je rekao, to više neće biti ono što smo očekivali.

Od euroskepticizma ovih dana već me boli glava. Da, točno je da smo na vratima EU u  kriznom i lošem trenutku, za razliku od onih što su ušli 2004., uz himnične zvuke dobrodošlice. Da, točno je da su neke od država što su ušle u tom pobjedničkom valu u međuvremenu posrnule, krahirale, otvarajući sumnje i bojazni da bismo mogli isto tako završiti (a sada smo, poznato je, vrlo solventni i uspješni). Da, točno je da svaka promjena nosi neizvjesnosti, a još jedna neizvjesnost, odnosno mnogo njih, zadnje je što bi netko poželio...

Jedna moja kolegica nedavno je napravila politički nekorektnu, ali duhovitu, inverziju, u razgovoru o onim redovima na aerodromima, redovima za članice EU i one izvan Unije. Odsad ćeš, kaže ona, stajati u EU redu zajedno s Rumunjima i Bugarima, dok će u drugom redu biti Amerikanci, Švicarci, Norvežani... Pa ti vidi... (Oprostite, Rumunji i Bugari, nisam ja to rekao.)  

Nažalost, gotovo se ništa u našem životu ne zbiva onako kako očekujemo; često završimo u situacijama kakve nismo uopće imali u predviđanjima, dok neki bitni momenti ispadnu nakraju sasvim različiti od naših želja. Zašto bi bilo drukčije i s ulaskom u Uniju? To što on nije glamurozan i obećavajući, kakav bi bio u nekom prethodnom razdoblju, ne znači da će naše članstvo nužno biti pod tamnim oblakom. 

Napokon, kako je slikovito objasnio moj prijatelj eurofil, odbiti ulazak u Uniju sada, nakon godina i godina pregovaranja, nakon svih reformi i muka, bilo bi kao - završiti fakultet i onda ne otići po diplomu.

Drugim riječima, bilo bi to nešto - sasvim glupo.