Prijevremeno

Kako godine prolaze, zatičem sebe da sve češće razmišljam o mirovini; i ne samo da razmišljam, već primjećujem većinu toga što mediji o mirovini i umirovljenicima objavljuju, od pomicanja dobne granice do strepnji kakve će mirovine biti, i hoće li ih biti, jednom kada čovjek uđe u taj status.

Ponekad pomislim kako se takve misli javljaju kod svih nas koji smo relativno rano počeli raditi, pa nakon gotovo trideset godina staža - što honorarnog, što stalnog - osjećamo prirodan zamor. Ali, taj zamor očito postoji i drugdje, čak i u onim zemljama što su user friendly, uređene i ugodne za život.

Kako donosi Deutsche Welle, naime, gotovo svaki drugi Nijemac ide u prijevremenu mirovinu! Prije jedanaest godina bilo je samo 14 posto prijevremenih, a danas - više od 47 posto! Toliki uskličnici potrebni su da naglase kako se u kratkom vremenu očito dogodila velika promjena u razmišljanju. To što će, mjesečno, u prosjeku primati stotinjak eura manje od onih koji ostvaruju puni staž, očito ih ne sprečava u želji i namjeri da se maknu iz korporacijskog udruženog rada.

Istovremeno, nisu ti ljudi što se žure da postanu penzići lijeni. Kako jedna ranija vijest navodi, raste broj njemačkih umirovljenika koji nešto dodatno rade. Kad se te dvije vijesti spoje u okviru zajedničke teme, zaključak je sasvim jasan: u nekim kasnijim godinama ljudi postaju zasićeni stegama klasičnog radnog odnosa i žele nastaviti raditi u manje obvezujućem i ležernijem ritmu. Poruka je to i zakonodavcima da, umjesto o stalnom pomicanju dobne granice, razmisle o stupnjevanju zaposlenja, omogućujući možda završetak staža u uvjetima bitno smanjenog broja radnih sati ili obaveza. Tako bi se zaposlenici motivirali da na svom radnom mjestu ostanu dulje nego sada. 

Jer, ako se toliko ljudi želi ranije riješiti zaposlenja, pristajući i na smanjenu mirovinu, nešto očito nije u redu. Vremena su puno brža, nemirnija, zahtjevnija i drukčija nego prije dvadeset ili trideset godina. Takav ritam još intenzivnije troši naš ljudski materijal, tako da ne čudi broj onih koji "bježe" s posla,  u stilu uzrečice - spašavaj se tko može, i dok još može!