Sentiš

Nedavno sam u američkoj televizijskoj seriji, jednoj od onih koje neumjereno gledam na kućnom ekranu, čuo pametnu rečenicu: Sentimentalnost ne ukazuje na osjećajnost, već upravo suprotno, na nedostatak osjećaja.

Ne mogu reći da to već nisam znao, ali uvijek dobro dođe podsjetiti se, osobito ovih predblagdanskih dana, kada sve oko nas biva natopljeno sentišima raznih vrsta, od trgovačkih do glazbenih. I bez obzira na to što volim blagdansko ozračje, zajedno s pjesmicama, ukrasima i zvončićima - napokon, sugestija dobrote i razumijevanja ipak ima svoj učinak - ne mogu ne primijetiti kako taj sentiš ipak ne ide duboko i ne mijenja nas trajno. Pokoja prigodna suza, zamagljen pogled i pokoji jecajčić duše ipak ne mogu sakriti kako se inače u životu ponašamo, kakve odluke donosimo, koliko uistinu volimo ili ne volimo, koliko smo uopće sposobni voljeti. Sentiš je samo lak, parfem, a prava je tema ono što je ispod, čisto ili nečisto, obrađeno ili neobrađeno.

Napokon, onaj tko istinsku osjećajnost i suosjećajnost živi stalno nema potrebe za određenim dobom godine da bi to pokazao. Upravo zato što inače nismo takvi, trebaju nam povremeno podsjetnici, alarmi, da nas upozore kako postoji  i drukčije ponašanje, drukčije gledanje na stvari.

Možda sam ga već spominjao, ali moram opet: talijanski pisac Edmondo De Amicis (1846.-1908.) poznat je kao autor iznimno dirljive knjige za djecu "Srce", o čemu nam je pričala naša učiteljica u osnovnoj školi, napomenuvši kako je taj pisac, unatoč tekstu koji tjera na suze, u životu bio grub i neugodan prema svojoj obitelji. Bila je to jedna od prvih lekcija o tome kako ono što se čini i ono što jest nisu jedno te isto.

Eto, pamtim tu lekciju i danas. I mogao bih se okladiti da je De Amicis bio vrlo sentimentalan, i da je lako pustio suzu. Ali ne više od toga.