Jedan naprama sedam

Ne sjećam se točno kako se kasnije opisivala ta 1990. godina, ali bilo je nešto u stilu: Vrijeme kada je Bog hodao po zemlji, a Ante Marković po nebu, ili nešto slično.

S uvođenjem konvertibilnog dinara i fiksnog tečaja prema njemačkoj marki, 1:7, odnosno sedam dinara za jednu marku, u životima mnogih od nas nastupilo je obilje. Histerični inflacijski dinar bio je prošlost, plaće su se neočekivano zdebljale, a dotada tek povremeno dostupni tzv. djutići doselili su u mjesta i gradove, zajedno sa svojom šarenom robom. 

S obzirom na činjenicu da nisam previše sklon štednji, život mi se tih dana pretvorio u raskošnu priču u kojoj nije nedostajalo večerâ, provoda, putovanja, svakodnevnih vožnji taksijem, krcatih kolica u supermarketu... Prijateljima sam običavao govoriti kako smo u velikom luna-parku i kako treba uživati, jer neće to dugo trajati.

Kao što i nije potrajalo. Iz današnje perspektive, bio je to neki predah prije ratnih užasa što će uslijediti. Luna-park se zatvorio i, kao u svakom pravom horor-filmu, nastupili su manijaci, strah, krv, ludilo. 

Ponekad, tijekom prijateljskih druženja, prisjetimo se te 1990. godine, kada smo se ponašali kao djeca u slastičarnici. Obavezno primijetimo da smo možda ipak trebali nešto prištedjeti, a ne samo rasipati dinare i marke, no, to je ionako davna priča.

Sjetio sam se svega toga i nakon vijesti o smrti Ante Markovića, čovjeka koji je uveo konvertibilni dinar. Ipak, ono što me muči kod tih prisjećanja baš je ono što je uslijedilo netom nakon dana obilja - a to su dani smrti. Jedno sjećanje nepovratno je obojeno drugim; ugoda i smijeh prožeti su hladnom zebnjom, kao u, kažem, horor-filmu, gdje nakon idilične slike nastupa najstrašnija opasnost.