Doktrina šoka

Kada smo, kao i obično četvrtkom popodne, sjedili (ovaj mi ovdje pokriva članove naše male redakcije Pola ure kulture) u završnoj montaži emisije, nenadano sam se uzrujao kada je na red došao prilog kolegice Koraljke Kirinčić o filmu i knjizi "Doktrina šoka".

Vidjevši, naime, kako je Milton Friedman, svjetski ugledni ekonomist, profesor i nobelovac, svoje savjetničke usluge vezao uz monstruma, zlikovca i sigurno jednu od najgorih svjetskih nakaza, Augusta Pinocheta, mam mi je pozlilo, da upotrijebim taj izraz. Za Friedmana znam samo po imenu, ekonomske su mi teorije nerazumljive, ali nakon ovih informacija sigurno se postavljaju neka pitanja, i o Friedmanu i o društvu u kojem živimo. 

S druge strane, koliko sam uspio pročitati, Friedman nikad nije bio neki službeni savjetnik čileanskoga režima. Sastao se s Pinochetom no, kada su ga kasnije pitali o tome razdoblju, Friedman je tvrdio kako je implementacija njegovih teorija o tržišnom gospodarstvu ustvari pomogla tome da Pinochet jednog dana i nestane s vlasti. Na primjedbu o tome da nije ništa rekao o zločinima Pinochetova režima, Friedman se branio tvrdnjom kako su, upravo zbog slobodnog tržišta, građani Chilea bili slobodniji nego oni u mnogim socijalističkim zemljama.

Izgovori, izgovori... Ne vjerujem da je Friedman bio neinformiran čovjek; napokon, vojni je puč izveden u Chileu 1973. godine, a on je tamo bio 1975. O zločinima Pinochetova režima i te kako se znalo; ali, zašto bi se oko toga uzbuđivao ekonomist Friedman, kada je diktator očito instaliran i podržavan upravo od Sjedinjenih Država, a u cilju zaštite glasovitih američkih interesa?  

Ako ipak još postoje tragovi ljudske pristojnosti, onoga što se u engleskom jeziku naziva human decency, nema razloga da se Milton Friedman, u općem poimanju, ne priključi suspektnim nobelovcima, poput norveškog pisca i simpatizera Hitlera Knuta Hamsuna.  Štoviše, dok će i danas i čitatelji i literarni znalci hvaliti Hamsunovo književno djelo, nije jasno koliko oduševljenje pobuđuje djelo Miltona Friedmana, osobito onaj dio koji barata "šokovima".

Ili, može se zaključiti i sljedeće: s obzirom na to da je naš cijeli život jedan veliki šok, od samoga rođenja pa nadalje, možda je profesor Friedman samo slijedio - Božji naum. Uz američku podršku, naravno.