Opet o mirovinama

Nakon napornog dana koji je trajao valjda od devet ujutro do devet navečer vraćam se u stan i, kao i uvijek, uključujem televizor. Nastojim se opustiti, no negdje pri kraju Dnevnika 3 pojavljuje se čili i nasmiješeni Peter Harrold, direktor Svjetske banke za središnju Europu i baltičke zemlje, te nam objašnjava kako ne možemo planirati - uvažavajući činjenicu o smanjivanju stanovništva - da ćemo u mirovinu u dogledno vrijeme.

Možemo li u tim uvjetima starenja stanovništva odista očekivati, patronizira Harrold, da u mirovinu idemo u pedesetima ili ranim šezdesetima?  

I tako je propao moj večernji odmor, prepustivši mjesto bijesu. Budući da sam raditi počeo još za studija, s navršenom 22. godinom, rane šezdesete čine mi kao krajnje vrijeme za otići u mirovinu, barem što se mene tiče. Već sam u jednom ranijem blogu spominjao nepravdu prema kojoj su, u mirovinskim uvjetima, važnije godine života nego godine staža, ali sada mi gospodin Harrold kaže kako ni četrdesetak godina staža nije dovoljno, i neka ne žurim. Zašto ne bih radio pedeset godina, ili kolikogod poživim? 

Vjerujem da taj gospodin, s obzirom na sigurno debelu platnu vrećicu, nema razloga postati penzić, no ja bih se ipak volio veseliti mirnim umirovljeničkim danima, bezazlenom trućanju, obilaženju Dolca i sudjelovanju u televizijskim anketama, gdje bih kukao o nedostatnim mirovinama. Nažalost, najave s raznih strana pokazuju kako će očito malo tko iz moje generacije te penzije dočekati, štoviše, uvjeravaju nas da ih i ne trebamo čekati, jer bit će - ako ih uopće bude - iznimno malene. 

Ne razumijem se u ekonomiju, analize i banke, ali razumijem se u sljedeće: ako sam desetljećima radio i odvajao za umirovljeničke dane, te dane (a možda i pokoju godinu) želim imati. I ne želim da me razni direktori i moćnici razuvjeravaju, da mi drže predavanje i svisoka mi poručuju kako nije vrijeme za ovo ili nema uvjeta za ono. Kao što viče penzić u popularnoj reklami za igre na sreću: Lovu mi daj!

Ali, raditi četrdeset godina ne bi smjela biti igra na sreću. Taj bi rad, svačiji rad, trebalo poštivati. Čak i onaj gospodina Harrolda.

A ako mi izmakne zaslužena mirovina, mogu samo obećati da ću se nakratko vratiti s onoga svijeta te uzeti svoju lovu iz raznih fondova. Tamo gdje odlazimo ta nam lova, doduše, ne treba.

Ali ne želim da je oni imaju.