Novinarske ulice

Novinarski život jedan je od težih. Neprestano u stresu, neprestano na ispitu, neprestano na udaru javnosti, odnosno publike; bez obzira na minuli rad, život novinara uvijek počinje nanovo, svakoga jutra, s novim tekstom, emisijom ili prilogom.

Pritom novinare uvijek više doživljavamo kao servis, kao nekoga tko prati ljude i događaje, a ne kao nekoga tko mora dozvati veću količinu kreativnosti i vještine da bi te ljude i događaje predstavio na pametan i zanimljiv način. Društvene počasti i priznanja uglavnom zaobilaze novinare, a oni su sretni ako za života uspiju objaviti knjižicu sabranih tekstova ili dobiti neku od rijetkih strukovnih nagrada.

Ipak, kako čitam, novinarima se nasmiješio komadić vječnosti. Zagrebački Odbor za imenovanja naselja, ulica i trgova planira jedno naselje posvetiti poznatim novinarima, pa će tako svoje ulice dobiti Siniša Glavašević, Gordan Lederer, Krešimir Džeba i Neda Krmpotić. A gdje? Na Žitnjaku, u industrijskoj zoni, tamo gdje rijetko stupi šetačeva noga, tamo gdje čovjek uistinu ne ide ako baš ne mora.

Kad sam pročitao tu vijest, odmah sam pomislio: sjajno je da nisam neki poznati novinar, jer pomisao da ću vječnost dočekati u industrijskoj zoni upropastila bi mi ovaj ostatak života. Znam da su ulice u centru, u širem centru, pa i u udaljenim dijelovima grada već zauzete, ali -  Žitnjak? U zastrašujućem sivilu koje, kao i sve takve zone u velikim gradovima, izgleda poput slike iz negativne utopije? Možda bi ipak bilo bolje pričekati izgradnju nekog novog naselja i te ulice rasporediti tamo gdje se odvija uobičajen svakodnevni život.

Karakteristično je da su te novinarske ulice na Žitnjaku, ustvari, bivše servisne ceste. Eto, baš o tome govorim: servis za života, servis i nakon smrti.