Mike Leigh u Hrvatskoj

Već smo navikli jadikovati - da, upravo je riječ o svakidašnjoj jadikovci - kako je kod nas uvijek sve lošije nego vani. Tamo, tj. vani, sve je uređenije, pametnije, bolje i uspješnije. Što reći? Uglavnom i jest tako.

Zato je iznenađenje kada kod nas uočimo dosege koji su usporedivi s onim inozemnima. Recimo, kada govorimo o hrvatskom filmu, neki od najčešćih prigovora odnose se na neuvjerljivost likova i dijaloga; hrvatski filmovi još će proći na vizualnoj kulturi, atmosferi, dizajnu ili nečem sličnom, ali vjerojatnost je da će pasti na riječi i priči.

Prije nekoliko dana gledao sam "Kotlovinu" Tomislava Radića; premda sam dosta očekivao od Radića, čiji izvrsni film "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." (naravno, i legendarna "Živa istina") čini veliko veselje u hrvatskoj kinematografiji, svejedno me opet fascinirala prirodnost i ljudskost lica koja prikazuje. Lica njegovih glumaca neko su drukčije pismo - kao da smo nakon naramka žanrovske literature odjednom otvorili korice dokumentarističke, istinosne proze. Na tim licima vide se naši svakodnevni osjećaji i izrazi - brige, strahovi, povremena veselja, dugogodišnje frustracije, lažna ležernost - pa su nam odmah bliska i domaća. Jer, lice je univerzalni jezik; ne tako davno, promatrajući lica u budimpeštanskom tramvaju, osjetio sam razmijevanje i sućut za ljude i kulturu koju slabo poznajem, jednostavno zato što sam u tim očima i borama pročitao tranzicijsku muku kakvu i sami prolazimo.

Gledajući "Kotlovinu" sjetio sam se sjajnog britanskog redatelja Mikea Leigha, čije filmove već godinama uvažavamo, diveći se upravo nevjerojatnoj uvjerljivosti likova/glumaca u njegovim pričama.  Premda Radić u "Kotlovini" prikazuje društveni sloj koji je na ljestvici smješten više od Leighevih radničkih sudbina, i njegovi likovi - nekad bi se reklo junaci, no ovdje mi se takva oznaka čini neprimjerenom - djeluju na sličan način kao i oni Leighevi, na sličan nas način razoružavaju otvorenošću svog bića.

Poznata fraza rekla bi nam da ih čitamo kao otvorenu knjigu. Ipak, mora tu biti još nešto; mora da je riječ o dobro napisanoj knjizi.

Loše napisanu knjigu, naime, nitko ne želi čitati, kolikogod bila otvorena.