Jednakiji

Uživljavajući se u jesensku živost, ubrzano listam portale u potrazi za zanimljivim vijestima; ta simulacija užurbanosti svima nam je, uostalom, postala uobičajenom. Zašto jednostavno ne pogledamo kroz prozor? 

No dobro, teško je mijenjati vremena i običaje. Slalom kroz internetske vijesti doveo me do zanimljivih vrata - do informacije o tome kako je berlinski dnevni list Die Tageszeitung odlučio na dva tjedna zamagljivati sponzorske oznake na sportskim fotografijama. To su učinili jer drže da se u korištenju reklama odista pretjeralo.

Podsjetilo me to na jednu drugu situaciju. Kako godinama radim u kulturnom programu, a jedno vrijeme i u kulturnoj redakciji Informativnog programa, navikao sam na stalna upozorenja o tome kako ne smijemo dozvoliti da se na snimci slučajno vidi sponzorski logo. Nekad je to uistinu teško izbjeći, jer sponzori nisu ovce, te kad su već dali novce sigurno će zahtijevati da njihov logo bude tamo gdje ga kamera mora uhvatiti. Snimatelji tako više brinu da izbjegnu reklame nego da snime dobar materijal; možda da se sve snima u nekom sfumatu?

Kada bi me kao urednika upozorili na to da se logo ne smije vidjeti, samo bih upitao: Ok, a zašto sportaši smiju pokazati sve, a kulturnjaci sve moraju skrivati? Poznato je, naime, da se na sportskim snimkama, novinskim ili televizijskim, uvijek vide imena raznih brendova - kako i ne bi, kad počinju već na dresovima sportaša? 

Akcija berlinskog lista zato  mi se čini pogođenom i domišljatom. Da se razumijemo: ne smatram kako bi mediji trebali dodatno reklamirati prebogate sponzore, niti mislim kako bi sport trebao ostati bez nasušnih reklama. Jedino me zanima princip: ili ćemo sve zamagljivati, ili ćemo svi hodati kao pokretne reklame. Ne može nešto vrijediti za jedne, a ne vrijediti za druge.

Odnosno može, ali u Orwellovoj Životinjskoj farmi gdje su, ako se sjećate, svi jednaki, no neki su jednakiji od drugih.