Pula nepovjerljivo

S velikim zakašnjenjem, od nekih sedam-osam godina, vidio sam odličan dokumentarac Pula povjerljivo (2003.) Tomislava Mršića, o povijesti festivala igranog filma u Puli. Festivala koji je uvijek predstavljao nove domaćice, domaće igrane filmove, i koji je definitivno imao i najboljih i najgorih dana.

Premda sam propustio dane i godine najveće slave tog filmskog okupljanja, uspio sam vidjeti komadić Pule s filmovima iz jugoslavenskih republika i pokrajina, od 1987. do 1990. godine. Kao mladi filmski kritičar, naime, pisao sam o raznim inozemnim filmovima s repertoara, što je uvijek bila ambicija svih mladih kritičara. Ali, onda je došao trenutak da se počne pisati i o proizvodima državne kinematografije; zadatak svakako osjetljiv u svim vremenima, jer postavlja pitanje financijskih, estetskih i političkih odluka jedne sredine.

Ipak, više od toga pamtim svoj šok kada sam prvi put ušao u Arenu te shvatio da se nešto pravokutno, a to je film, prikazuje u nečem kružnom, a to je Arena; glasovita kvadratura kruga dobila je novu konotaciju. Osobno mi se ideja projiciranja filmova u rimskom zabavnom centru činila bizarnom, no tu ideju prihvatio je uistinu velik broj ljudi.

U godinama rata i poraća, uz iznimno mali broj hrvatskih, često komornih, filmova za veliku i populističku Arenu, festival se mogao zvati i Pula nepovjerljivo. Dobar dio kulturne javnosti, osobito one liberalne, iskazivao je stanovitu antipatiju prema festivalu što se doimao zastarjelim, bez koncepcije, bez vizije, bez publike. A kada se još pojavio mladalački i hip motovunski festival, odlazak u Pulu stvarno je izgledao kao inzistiranje na vlastitoj socijalnoj smrti.

No, kako ništa nije zauvijek i kako se sve mijenja - doduše, samo zato da bi ostalo isto, tvrdi onaj srčani i zanimljivi aristokrat u Lampedusinu Gepardu - zadnjih godina i pulski festival doživljava sretnije dane. S većim brojem filmova i programa, s više posjetitelja i osvježenom koncepcijom, Pula je opet kulturni događaj što izaziva pažnju. 

A dokumentarac spomenut na početku kao da je najavio to novo razdoblje; treba ga, ustvari, gledati baš sada.