Taksi

Da živimo u neobičnoj zemlji, koja se u trenutku može pretvoriti u onaj zlokobni Twin Peaks maštovitog i mračnog redatelja Davida Lyncha, postalo je evidentno mojoj prijateljici/kolegici Branki Kamenski i meni, u ponedjeljak navečer, nešto prije devet sati, u zagrebačkoj zračnoj luci.

Vrativši se iz Dubrovnika, sa službenog putovanja, nazvali smo tvrtku Cammeo i naručili taksi. Već pri odlasku na putovanje, kada smo koristili usluge istog prijevoznika, čuli smo kako u samoj zračnoj luci nije baš jednostavno naručiti taksi, jer taksi-stajališta na Plesu rezervirana su za velikogoričke taksiste. Čitali smo ovih dana kako je jedan od tih taksista čak i fizički napao vozača Cammea.

U ponedjeljak navečer, dakle, dok smo čekali naručeni taksi, primijetili smo i stanovit broj policajaca kod taksi-stajališta; zaključili smo kako vjerojatno paze da ne bi došlo do novih sukoba. Ali, kad smo sjeli u Cammeov taksi, odmah su vozilu prišla dva policajca; iz njihovog razgovora s vozačem shvatili smo da oni provjeravaju je li taksi odista naručen, odnosno je li taksist došao na poziv - što je valjda dozvoljeno - a nije kružio oko zračne luke u potrazi za putnicima.

U namjeri da zaključimo to nadrealno poglavlje u životu, i mi smo, kao putnici, potvrdili policajcima narudžbu taksija. Policajci su pristojno i korektno prihvatili naše objašnjenje; nisu tražili da im pokažemo sms koji tvrtka šalje nakon naručene usluge.

Ipak, kako objasniti da putnici moraju prolaziti kroz takav tretman, i to samo zato što su  izabrali uslugu koja je gotovo dovostruko jeftinija od one što je nude stari taksisti? Što je s konkurencijom, sa slobodnim tržištem? Čuo sam dosad, i čitao, kako tržište mogu regulirati različiti mehanizmi; tako će na tržište utjecati veći broj davatelja usluga, kretanja na burzi, tečajna lista, dobra ili loša turistička sezona...

S druge strane, jao si ga zemlji u kojoj tržište regulira - policija!