Columbo

Rastužilo me kad sam neki dan vidio vijesti o smrti poznatoga glumca Petera Falka; rastužilo me u mjeri koja je izostala kada su u pitanju bila i neka puno slavnija imena.

S obzirom na godine pisanja o filmu, naravno da će mi odmah pasti na pamet njegova uloga u filmu Nebo nad Berlinom Wima Wendersa. No, ono po čemu je Petera Falk redoviti gost svake naše dnevne sobe serija je filmova o osebujnom poručniku Columbu, s debelom cigarom u ruci, zgužvanim balonerom i nevjerojatnim - za američke prilike - peugeot 403 kabrioletom iz 1959. godine. Columbov stil, ustvari, više odgovara nekom boemskom europskom intelektualcu nego američkom detektivu. 

Policijske priče s tim ljubiteljem chilija u središtu proslavile su se pristupom u kojem se ne traži ubojica; ubojica je poznat - nama, gledateljima - odmah na početku, a vještina je Columbova i njegovo majstorstvo u tome da zločinca natjera u klopku. Pritom se često predstavlja kao zbunjola i naivac, ali, pazite se, iza tog neurednog balonera i raščupane kose tiktaka nevjerojatna inteligencija, obogaćena šekspirijanskim poznavanjem ljudskih osobina i opačina.   

Zlikovci u tom, Columbovom, svijetu odmah postaju i žrtve koje nisu svjesne da im je odzvonilo u trenutku kada im je taj neobični detektiv ušao u kuću ili u ured. Oni nastoje biti prefrigani i pametni, no zaludu - Columbo se uvijek vrati s onim dodatkom: Sorry, sir, just one more thing...

Višekratno gledajući Columbove istrage baš negdje taj dio znao me i najviše iritirati; detektivska igra često prelazi u pravi sadizam, čak toliko da proizvodi efekt suprotan od namjeravanog - umjesto da se veselimo hvatanju krivca mi ga počinjemo sažalijevati. I nadati se kako će barem jedan negativac odoljeti Columbovoj paukovoj mreži.

Ali, ništa od toga. Kojot nikad neće pobijediti Pticu Trkačicu, a filmovi o poručniku Columbu ostaju i dalje vrhunski televizijski proizvod, za novo i novo gledanje.