Unija

Početkom ljeta 2004. godine dočekao sam na zagrebačkom Glavnom kolodvoru poznanika iz Ljubljane. Dok smo, uživajući u ugodnom poslijepodnevu i zrinjevačkom zelenilu, šetali prema glavnom trgu, pitao sam ga kako se osjeća sada kada pripada Europskoj uniji; tek koji mjesec ranije, odnosno 1. svibnja te godine, Slovenija je bila u grupi zemalja što su svečano ušle u taj klub.

Moj je poznanik, naravno, bio zadovoljan tim pristupanjem te je utješno dodao: Pa i vi ćete ući za deset godina.

Prešutio sam to, iako sam, bez pretjerivanja, pobjesnio. Deset godina!? Pa je li on lud, ili samo zlonamjeran, ili oboje? Nemoguće je da nam toliko treba; nismo baš uređena država, razmišljao sam, no za nekoliko godina jednostavno moramo ući. 

I, što se dogodilo? S datumom ulaska 1. srpnja 2013. godine gotovo smo ostvarili tih deset godina! S obzirom na to da volim putovati i krećem se, uglavnom, europskim prostorom, uvijek mi je bilo stalo da se te granice izbrišu i da ne moram stajati pred staklenim šalterima, pokazivati putovnicu, odgovarati na pitanja zašto sam došao, koliko ostajem, imam li povratnu kartu i slično – ovisi o zemlji u koju se putuje. I kako je taj datum ulaska odgađan iz godine u godinu, uhvatila me neka letargija i prestao sam o tome razmišljati – možda se i pomirivši da su stakleni šalteri moja sudbina do kraja života.

Iz ove kratke priče o dugom pristupanju mogu se izvući dva zaključka. Prvi je da deset godina uistinu brzo prođe. Drugi je zaključak kako je ipak sve to relativno, te kako je neprolazna jedna dosjetka Groucha Marxa i, kasnije, Woodyja Allena, koji su obojica rekli: Ne bih htio pripadati klubu koji bi mene htio za člana.