Ponos i predrasude

Na dan splitskoga Pridea, oko pola osam ujutro, sjedio sam na terasi kafića u splitskoj luci. Divno jutro, ne pretoplo, plavo nebo i more, dok u luku dolaze veći i manji brodovi, trajekti, katamarani, dovozeći putnike s otoka. Malo dalje, na tržnici, odnosno Pazaru, tamno se crvene goleme trešnje, mirišu kozji i ovčji sirevi, a jedna od prodavačica reže domaću pogaču XXL-veličine na četiri dijela. Grad je pun turista, među njima je i mnogo mladih ljudi, s velikim naprtnjačama na leđima; oni su pristojni, mirni, civilizirani i uživaju u svom putovanju.

Prethodne večeri, zajedno s kolegama Mimom Simić i Gordanom Duhačekom, sudjelovao sam na tribini udruge Skribonauti, na kojoj se govorilo o queer književnosti. Ustvari, manje se razgovaralo o književnosti a više o tome što to znači biti gej u Hrvatskoj. To je, ukratko, jedna od gorih sudbina koja vas može zadesiti, jer Hrvatska je vrlo homofobna; i sada, kada svi govore o sramoti i nasilnom splitskom licu, treba biti pošten pa reći - nije to samo splitsko, nego i hrvatsko lice. Lice izobličeno od gađenja i mržnje, stvarano godinama indoktrinacije i nakaradnim školskim i vjeroučiteljskim programima u kojima se demonizira drukčija seksualnost, učvršćeno hrvatskom šutnjom u brojnim slučajevima kršenja ljudskih prava gej osoba. Ne, u Hrvatskoj gej nije biti ok, i zato će svatko tko stane u povorku Pridea - ne samo gej ljudi, nego i svi oni građani, intelektualci, umjetnici koji smatraju da je gej sasvim okej - biti dočekan kamenjem, batinama, urlanjem i vrijeđanjem. U Splitu, Zagrebu ili nekom drugom mjestu gdje Pridea nije još ni bilo.

Da stvari u Hrvatskoj ne valjaju jasno je kada se čovjek susretne, u svakodnevnom životu,  s mišljenjima i izjavama prosvijećenih i obrazovanih ljudi koji isto tako često znaju reći da je to sve ionako pitanje privatnosti, te da ne treba oko toga dizati veliku buku. Da stvari ne valjaju shvatio sam kada sam vidio televizijski prilog, koji potpisuju inače liberalni ljudi, u kojem je kao ona čuvena novinarska "druga strana" - prilog je bio o Prideu ili možda o festivalu Queer, ne sjećam se više - emitirana izjava nekih totalnih ekstremista! Što je, otprilike, kao kada bi u prilog o žrtvama nacističkih logora uvrstili izjavu glasnogovornika Gestapa.


I uvijek ono isto pitanje - zašto Pride, čemu paradiranje, pa tako bi mogli i heteroseksualci paradirati. No, heteroseksualnost je u našoj civilizaciji seksualnost po defaultu, ona se podrazumijeva. Onaj tko stane u povorku Pridea otvoreno se zauzima za legitimnost gej identiteta, umjesto skrivanja iza sedam zaključanih brava. Iako Pride u engleskom jeziku znači ponos, mislim da se tu više radi o elementarnom pravu na postojanje. Hrvatsko društvo jednostavno taj identitet ne želi priznati; malo je teško živjeti bez identiteta, teško je živjeti a da ne postojiš.


Na tribini, Mima Simić kaže kako je prilikom prvog susreta s mržnjom na zagrebačkom Prideu, shvatila da na Pride mora ići svake godine. Čini se da sam kamikaza, dodaje. Što se mene tiče, ne mogu slušati i gledati mržnju, pa nisam bio ni na jednom zagrebačkom Prideu. Dakle, ako je Mima Simić kamikaza, ja sam - dezerter.


I zato sam toga jutra, čim sam dovršio veliku šalicu kave - dok je žamor na Pazaru postajao sve jači, a brodovi i dalje izvodili plesne okrete na vodi - podvio rep, sagnuo glavu, stavio velike tamne naočale i dezertirao iz tog lažnog mediteranskog raja. Točno u 8.50 bio sam u vlaku za Zagreb; premda, trebao bih otići dalje, puno dalje...