Kumovi

Neke stvari se vremenom ipak ne mijenjaju. Recimo, naši stavovi i doživljaji vezani uz pojedine filmove. Zna se, doduše, čak i ne tako rijetko, dogoditi i suprotno - film koji smo u mladosti otpisali u kasnijim godinama veličamo, ili obrnuto.

Ipak, kad je riječ o Coppolinu "Kumu", kod mene nema neke velike promjene. Prije nekoliko dana prikazan je na HTV2; naravno, zagledao sam se u ekran, još uvijek tražeći stanovite odgovore. No, temeljni dojam i dalje je isti - ne razumijem mitologizaciju i rojalizaciju grupe krvožednika i kriminalaca što žive i vladaju u strahu. Pa je li to prihvatljivo? U čemu je veličina tih likova? Ako se naša civilizacija tisućljećima bori protiv nasilja, individualnog i institucionalnog, kako možemo uvažavati nekog koga bi u nekom drugom kontakstu jednostavno nazvali - nasilnikom? A proklamacije o nultoj toleranciji prema nasilju? 

Jasno, dobar dio povijesti kinematografije, kao i njezine suvremenosti, zasnovan je na ovakvoj ili onakvoj uporabi ili zloporabi nasilja. Ali, nigdje se ne kaže - baš su super i cool ti ljudi što režu konjske i ljudske glave. Ne kaže se to izrijekom niti u "Kumu", ali se iz cijele trilogije itekako čita adorantski stav prema likovima što su "veći od života", prema njihovim igrama, umješnostima, usponima i padovima.

Ali, Coppola je veliki filmski majstor, argumentirat će znalci, kako je moguće ne uživati u njegovim redateljskim sposobnostima i uspjesima? Ma dajte, velikih majstora i velikih filmova imamo nemali broj u filmskim riznicama, nije baš da smo ovisni o Coppoli.

Napokom, da netko snimi sagu o pakistanskoj obitelji u Londonu, obitelji u kojoj, recimo, brat ubija sestru jer je osramotila obitelj (prema njihovim shvaćanjima), i da se tu obitelj prikazuje uznosito, na corleoneovski način, svi bi kriknuli: Što se tu događa?! Kako je moguće biti imalo afirmativan oko takvoga divljaštva?

Često i rado citiraju Einsteina oko njegove izreke o beskonačnosti. Jedini su beskonačni svemir i ljudska glupost, kaže Einstein, premda za svemir nisam siguran. Popisu beskonačnosti dodajemo i ljudsku nedosljednost; jednostavnije rečeno, što vrijedi za jedne, ne vrijedi za druge.