Ivica

U Hrvatskoj baš i nema puno sanjara, kao što nema puno ni tihih, nenametljivih i pomalo nespretnih tipova koji ne misle da svijet mora baš u svakom trenutku biti njihova pozornica, a oni glavni likovi. Ne, nema ih puno; zato je više onih koji misle da su uvijek u pravu i da su uvijek najpametniji.

Ivica Vidović svojim je dugogodišnjim radom i mnogim ulogama izborio u nas pravo građanstva upravo za te sanjarske i fine likove. Netko će reći - za gubitnike; ali takva prosudba, ili osuda, ovisi o tome što smatramo dobitništvom. Uz napomenu kako se nemali broj "dobitnika" samo doima takvima, jer su vični samoreklami i samoprezentaciji.

Kada se karijera tog velikoga glumca pokuša opisati u nekoliko riječi, odnosno kada se u nekoliko riječi želi sažeti što je to na što pomislimo kada pomislimo na Ivicu Vidovića, onda su tih nekoliko riječi - osjećajnost, inteligencija, modernost; upravo one riječi koje našoj sredini kronično nedostaju. Možda će netko držati neprimjerenim, ili čak neukusnim, istodobno hvaliti nečiju posebnost i kritizirati sredinu kojoj je pripadao, ali da bi se pojmila iznimnost kakvu je Vidović ostvario potrebno je osvijestiti i općeniti nedostatak podrške baš takvom profilu iznimnosti. 

Kada sam čuo vijest o smrti Ivice Vidovića najprije sam pomislio - jesmo li se poznavali? Teško mi se sjetiti nekog susreta duljeg od usputnog, ili značajnijeg od, možda, ponekog kratkog intervjua za novine ili televiziju. No dobro, nije on jedini veliki hrvatski glumac kojeg nisam bolje poznavao, premda je to zapravo nekako čudno kada čovjek živi u maloj zemlji, te se još i bavi (kulturnim) novinarstvom.

Zato je, dok sam čitao tekstove o Vidoviću u povodu njegova odlaska, isplivao jedan  drugi zanimljiv podatak. Iako, na moju veliku žalost, nismo dijelili puno zajedničkih osobina, jedna nam je stvar zajednička.

Dan i mjesec rođenja.