Dvorište

Znatiželjno sam, još prije službenog otvaranja, promatrao fasadu nove zgrade na Cvjetnome trgu. Moderna sivkasto-smaragdna površina, tek tu i tamo namreškana - svakako zato da se izbjegne arhitektonska dosada - mekano se uklopila u opis trga.

Ipak, nakon otvaranja, bilo je vrijeme da se zaviri unutra. U ono što je nekad bilo skriveno dvorište, jer ta i takva dvorišta obilježje su srednjoeuropskih gradova. Nažalost, unutar novog prostora, ondje gdje su galerije s različitim - a opet istim - trgovinama, nekako je zagušljivo, predvidivo i - različito od fasade - dosadno.

Podsjetilo me to na prošlogodišnji posjet Budimpešti, kada sam također malo krenuo u obilazak dvorišta. Jer, prije nekoliko godina gledao sam sjajnu televizijsku emisiju o budimpeštanskim unutarnjim dvorištima, u kojoj su ti brojni prostori prikazani kao neka vrst paralelne tajnovite kralježnice grada. Još se sjećam snovitih kadrova u kojima se iz jednog dvorišta ulazi u drugo, pa u treće, pa u četvrto, koračajući kroz priče što tek čekaju da budu ispričane. Otišao sam, dakle, u jedno od najpoznatijih takvih ulančanih dvorišta, samo da bih se razočarao; niska od sedam spojenih dvorišta, naime, bila je svježe obnovljena, no nekako prenapadna, očekivana, kičasta i - dosadna. Tu se više nije mogla osjetiti ni jedna priča.

A to me, opet, podsjetilo na jedno berlinsko dvorište koje sam primijetio nekoga toploga kasnoljetnog dana, ne tako davno. Premda je riječ o stambenoj zgradi, bez ijednog restorančića, kafića ili dućana - drugim riječima, o potpuno privatnom prostoru - vrata što dijele dvorište od ulice srdačno su, premda nenametljivo, bila otvorena. Dvorišni je prizor bio izniman - pomno njegovan vrt, mir, tišina, žubor fontane... Arkadijski prizor unutar zgrade i grada, mišljen da ugodi stanarima, ali, eto, i slučajnom prolazniku čije je oko imalo sreću da ga vidi.

Pomalo nesigurno ušao sam u dvorište, još uvijek sumnjičav smijem li uopće biti tu; nitko me nije zaustavio, nitko se nije pojavio, te sam nekoliko minuta mogao slobodno uživati u tome malom vrtnom srcu što mi se neočekivano otvorilo.

I taj potpuno privatni prostor nije imao potrebu ni za kakvim ogradama, zaštitarima i sličnim uskratama.   

A to me, na kraju, podsjetilo na jednu misao koju smo svi skloni obezvrijediti ili joj se čak rugati; na misao o tome koliko je važna - unutarnja ljepota.