Večernjakovci

U Večernjem listu počeo sam raditi u proljeće 1984. godine, još kao student. I ostao sljedećih sedamnaest godina.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća bilo je vrijeme kada je Večernji list - sigurno ne zahvaljujući mom doprinosu - postajao iznimno tiražna dnevna novina. Naklade su se izražavale u stotinama tisuća primjeraka, a govorilo se i o famoznom petku, danu kada je izlazio prilog za radio i televiziju, kada bi dosegle i pola milijuna primjeraka.  

Iz perspektive jednog običnog zaposlenika mogu reći kako su novinari Večernjaka tada, pa i u dobrom dijelu devedesetih, živjeli sasvim solidno. U rubrici kulture, primjerice - a zna se da su rubrike kulture uvijek i svugdje na začelju mrkve i početku batine - bilo je petnaestak novinara! Situacija danas nezamisliva.

Stvari su se počele mijenjati nagore, malo pomalo, nakon one prve prodaje. I eskalirale do današnjega štrajka. Od prijatelja i kolega iz Večernjaka godinama sam slušao jezive priče o nepravdama, o otpuštanjima, prijetnjama, nesuvislim potezima, malim plaćama... Priče u kojima sam i sâm mogao biti likom i patnikom da nisam jednog drugog proljeća, 2001. godine, prihvatio poziv i u stalni radni odnos otišao na Hrvatsku televiziju.

E sad, kako je moguće da jedan veliki dnevni list dođe do takve pozicije? Stručnajci za izdavaštvo prigovorit će mi da nemam pojma i da je situacija danas nemjerljivo drukčija od one iz vremena procvata Večernjaka. Usto, pokušat će me uvjeriti kako su smanjenje broja zaposlenika, kao i smanjenje njihovih prava, ustvari teška nužnost. 

Ipak, je li to točno? Ako netko tvrdi da je tržište nekoć, u Jugoslaviji, bilo puno veće, argument ne stoji, jer Večernjak se nije baš prodavao u Beogradu ili Prilepu, nego ponajprije u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu i pripadajućem području. Cijena je bila mala? Koliko se sjećam, novine nikad nisu bile zanemarivo jeftine. Bolja kupovna moć? Ne bih rekao, plaće u nas nikad nisu bile osobito velike.

Bit će da su neki razlozi nekadašnjeg uspjeha i u ljudima. U ovima koji danas štrajkaju, kao i u onima što su tijekom godina otišli. U mnogim pametnim i pismenim novinarima i grafičkim urednicima što su prošli Večernjakovim stranicama. 

Ljudi su, nažalost, uzrok i sveg onog lošeg, svih onih jezivih priča koje sam ranije spomenuo. No, to su neki drugi ljudi; kad je o Večernjaku riječ, sa zadovoljstvom mogu ustvrditi kako poznajem samo one prve.