Plan A,B,C...

Dok Libija i dalje klizi prema potpunom kaosu, međunarodna zajednica, točnije razne institucije koje nose njezin predznak, pokušava dogovoriti što dalje! Kako smanjiti moguće posljedice ako se ta država otvori ne građanskome ratu nego raznim sukobima i nasilju koje nitko neće moći kontrolirati.

U nagađanju tko bi na čelnome mjestu u Libiji mogao zamijeniti pukovnika Gadafija nikomu ne pada na pamet nijedno ime! Jednostavno takav ne postoji, nije se razvijao u sjeni prvoga i jedinoga, 42 godine na vlasti, vođe, "kralja kraljeva" Moamera Gadafija. Kult ličnosti koji je gradio sve te godine nije propustio ni naznaku nekoga drugog kandidata osim možda njegovih sinova. No i njima se poigravao na različite načine!

Jednostavno, tvrde analitičari, u Libiji nisu primjenjiva pravila vladanja i institucija normalne države. Ima li? Nema! To je najjasniji opis političkog života zemlje. Na primjer snage koje bi trebale, nakon sveg krvoprolića, osigurati mirnu tranziciju vlasti ne postoje! Nema stranaka, sindikata, oporbe ili organizacija civilnog društva! Nisu ukinute, one jednostavno nisu nikada postojale u zemlji koja ima zavidan, u današnjem svijetu, nedostatak institucija, jer je sva vlast bila koncentrirana u rukama velikog i jedinog vođe.

Vojska je, a vidljivo je to i tijekom ovih dana pobune naroda, u prilično jadnom stanju. Gadafi je takvu gotovo neprofesionalnu i podijeljenu vojsku namjerno održavao izbjegavajući time opasnost vojnog udara. U ludosti uvijek postoji sistem, a Gadafi ga je dotjerao do krajnjih granica.

Što se tiče plemenskih vođa njima je trenutačno preča briga osigurati sebe i svoja područja nego se baviti državom u cjelini i njezinom budućnosti. Dakle, takvi kojekakvi likovi realnost su Libije!

Iz raznih izvora u međuvremenu stižu vijesti: o Tripoliju koji je u iščekivanju prije užasa nego rješenja, o tome koliko je gradova preuzeo pobunjeni narod, o racionaliziranju hrane, o nepoznanici što će se dogoditi s naftnim izvorima i pogonima te plinom.

Gadafi još ima čime prijetiti. Školu Sadama Huseina odlično je svladao, pa će svoj kraj i te kako naplatiti u krvi vlastitog naroda.

Za to vrijeme države čiji su građani radili u Libiji i dalje više manje uspješno evakuiraju ljude čiji su životi u realnoj opasnosti. Gotovo je nevjerojatno koliko je u startu to traljavo krenulo. Zaprepašćuje da nijedna država, mala ili velika, nije imala plan A, B, C za slučaj da se "nešto" dogodi. I običnom čitatelju vijesti već je dugo jasno da pukovnik Gadafi nije osoba kojoj se može 100% vjerovati, i što se čekalo?

Čini se, da se on promijeni, udobrovolji kada je već svijet prema njemu zbog interesa tako balgonaklon.

Nevjerojatno je koliko je strah, prava paranoja od islamista, učinila štete u vanjsko-političkim procjenama zapadnih zemalja, gotovo koliko i muslimanski fundamentalisti sami. Jednako tako, sada je jasno, katastrofalno je bilo tretirati arapske zemlje kao naftno polje Zapada!

Od Iraka pa sada do lančanih pobuna naroda, glavnina svjetskih obavještajnih službi trebala bi dobiti otkaz... Kako su mogli propustiti toliko signala, što su pratili, komu vjerovali.

Jadno je da je 60 godina SAD poticao stabilnost u zemljama Bliskog istoka na uštrb demokracije, a nisu postigli ništa! Nije to opaka rečenica nekoga zagriženog protivnika Zapada, već i te kako utjecajne osobe iz samog vrha tog Zapada i Amerike te joj treba vjerovati da zna što govori: Condoleezza Rice!

Stereotip zemlja je stabilna jer se ništa ne događa statičan je, dolazi na naplatu cijelome svijetu.

I kako smo se mi u tome kaosu snašli? Kao i ostali, bili smo iznenađeni! Toliko najavljivane evakuacije, shvatilo se ovih dana, nije lako organizirati, još teže provesti. Hrvati, radnici na jugu Libije i dalje pred sobom imaju stotine kilometara pijeska do spasa, naravno ako stignu do aerodroma koji će raditi ili brodova koji će ih primiti. Je li itko radeći planove o gospodarskim učincima, onako na rubu papira, možda kao fusnotu, pribilježio: ako se nešto nepredviđeno dogodi, slijedi plan A,B ili C...