Kolodvor

Sve češće kada, na putu do posla, prolazim kraj zgrade zagrebačkoga Glavnog kolodvora - a netom prije nego što nestanem, zajedno s mnogim sugrađanima, u šupljini Pothodnika - pomislim kako mi ta zgrada i pruga smetaju.

Naravno, nemam ništa protiv uobičajene stare kolodvorske arhitekture, kao ni protiv vlakova i putovanja, dolazaka i odlazaka. Vlakovi su mi uvijek bili zanimljivi i atraktivni, a na kolodvoru sam znao dočekivati, ili s njega ispraćati, vrlo drage ljude. I sâm sam s njega odlazio i na njega dolazio (posljednjih godina, doduše, sve rjeđe, jer zrakoplovi su sve jeftiniji, a naša željeznička mreža sve starija i lošija).

Kolodvor smeta jer razdvaja dijelove grada; nedavno sam čitao kako se za 2013. godinu planira početak radova - napokon! - na uklanjanju kolodvora i pruge. Dobro, s obzirom na neimaštinu i stalno spominjanje krize možda je teško u to vjerovati, no dovoljno je zastati na Trgu kralja Tomislava te zamisliti da te zgrade nema, da pruge nema, i da se gotovo rukom može dosegnuti dvorana Lisinskog!

Sve bi se činilo bližim, jednostavnijim i logičnijim, a čovjek ne bi imao dojam, prolazeći Pothodnikom, da odjednom iz jednoga grada ulazi u drugi. I potpuno su točna predviđanja da će, u slučaju spajanja, Vukovarska postati središtem grada, jer i pozicijom i protočnošću definitivno posjeduje kapacitet za to; staru Ilicu u današnje vrijeme prijavljivati na natječaj za glavnu ulicu doista je anakrono, čak smiješno.

Kolodvori si simboli rasta gradova, ali i njihove otvorenosti. No ovaj zagrebački pretvorio se u nešto suprotno. Svaka čast putovanjima, vlakovima, dolascima i odlascima, no dokle god ta duguljasta građevina zauzima i stvarno i simboličko središte Zagreba, svaki put kada kraj nje prođem pomislit ću da me možda pita: "Što je, još nisi otišao?"