Odiseja, bijela i crna

Naravno, nisam mogao odoljeti da prije nekoliko dana opet ne pogledam sjajni Kubrickov film 2001: Odiseja u svemiru, u nedjeljnoj filmskoj večeri na Drugom programu HTV-a. Premda su danas filmovi i te kako dostupni na DVD-u, pa si ih možemo priuštiti kada god hoćemo, nekako je ipak posebna svečanost kada se film nađe na televizijskom programu. I to stoga što u tom trenutku znamo da iskustvo gledanja dijelimo i s drugim gledateljima koji su svoj daljinski zaustavili upravo na tom programu; kao što je, uostalom, u definiciji doživljaja filma u kinu činjenica da smo u tamnoj dvorani istodobno u društvu s drugim gledateljima, ali opet prepušteni individualnom doživljavanju zbivanja na platnu.
    

Kubrickova Odiseja jedno je od najcitiranijih filmskih djela; tko u djeliću sekunde ne prepoznaje glazbu Richarda Straussa Tako je govorio Zaratustra i sliku razbijanja kostiju? To nevjerojatno putovanje svemirom, poviješću, fantazijom, sviješću i podsviješću od početka je do kraja primjer estetski nevjerojatno elegantnih te autorski iznimno zanimljivih postavki Kubrickova načina rada. Ipak, kako je rečeno u emisiji Posebni dodaci prije samoga filma, Odiseja govori i nešto i o nama - o tome kako je čovjek, kao i računalo, umjetna tvorevina koju je tajnoviti monolit iz mirnog preživljavanja gurnuo u često nasilnu i prilično nevjerojatnu odiseju. Nešto što se prije moglo riješiti s malo galame, kako je objasnio Aleksandar Žiljak u Posebnim dodacima, odjednom se pretvara u fizičko uništenje.
    

Je li uistinu, osnovno je pitanje, ljudska kreativnost došla u paketu? Je li stvaranje samo druga strana uništenja, odnosno je li uništenje druga strana kreacije? I opet se vrijedi prisjetiti filma Treći čovjek i glasovite usporedbe između krvave Italije, što je stvorila renesansu, i mirne Švicarske, čiji je proizvod samo cuckoo clock.  Napokon, ne govori li se o smrti umjetnosti u ovom našem globaliziranom, politički korektnom, konzumerizmom ispranom vremenu?
     

O užasu stvaranja, i o stvaranju užasa, govori još jedan film što ga možemo vidjeti ovih dana u kinu. Film se zove Crni labud, a podrazumijeva, jasno je, i bijelog labuda. Putovanje između svjetla i tame očito je još jedna od najdražih tema, čak i u ovom, ponovimo, konzumerističkom svijetu u kojem je od Zaratustre ostala samo Zara...