Nije bilo uzalud

Slobodan Nikolić Loc uvijek je imao vrlo visoke standarde. Taj iznimno obrazovani novinar i urednik - i uopće jedan od najzanimljivijih ljudi koje sam upoznao, ne samo u novinarstvu - običavao je svoja lucidna promišljanja o ljudima i svijetu završavati pozivanjem na Traklov stih o uzaludnim rađanjima i umiranjima.

Bila je to, naravno, obrana od razočaravajuće svakodnevice; tankoćutni ljudi, napadnuti musavim životom, otići će razgovarati s velikanima - Goetheom, Platonom, Mannom, Van Goghom - jer ti velikani, osim što su olimpijske stature, očišćeni su tijekom vremena i od onih malih nesavršenosti koje su eventualno imali i koje, napokon, za njihovu veličinu nisu ni bitne.

Locovo upozoravanje na to koliko smo mali i skromni, nadalje, bio je i glas razuma unutar ustanove kao što je televizija, gdje su ljudi skloni letjeti preko svake mjere i sposobnosti, umišljati si da su važni i nezamjenjivi. Toj utvrdi taštine ljudi kao što je Loc daju nužnu ravnotežu, kako se balon ne bi raspao.

I kao što su filmski umjetnici svojedobno imali Vladekov stol, mjesto na kojem se razmišljalo i raspravljalo pod kapom kultnog kritičara Vladimira Vukovića, tako smo i mi na Hrvatskoj televiziji imali Locov stol - mjesto naših razgovora o svemu, o umjetnosti, novinarstvu, životu... I o uzaludnosti. Locov autoritet bio je neupitan, kao i njegov stolac, na koji se nitko ne bi usudio sjesti, čak i kada ga ne bi bilo.

Vjerojatno ćemo vremenom shvatiti koliko je Loc bio u pravu, pa i onda kada smo mislili da pretjeruje. Ali, kao što svako pravilo ima iznimku, i ovdje nalazimo jednu - ako smo već svi natkriljeni sumornim stihom o uzaludnim rađanjima i umiranjima, Loc to sigurno nije bio.  

Ocijeni članak