Intendant 2

Pa i mislio sam da će biti nastavaka. Izbor splitskog kazališnog intendanta očito je tema koja se pretvara u neko dramsko pismo; preciznije, dramsko pismo za nas u Zagrebu, tragičarsko za one u Splitu, a komediografsko za one izvan Hrvatske.

U prošlom blogu s ovom temom bio sam – volim upotrijebiti tu riječ – koncilijantan; nisu me zanimale dosjetke na prvu loptu, intelektualne ironije i slične stvari. Ipak, u međuvremenu u javnosti su izišle i druge stvari oko programa Duška Mucala – dakle, estradnog djelatnika što je imenovan intendantom, ali ga ministar kulture  nije potvrdio – i te stvari moju su koncilijantnost prilično dovele u pitanje.

Dakle, čovjek koji bi trebao biti intendant – a mediji su ovih dana bili puni podataka o nedostacima i nepismenostima u Mucalovu prijedlogu intendantskog programa – prtlja oko Aristotela i Aristofana. Odnosno, napiše kako bi u kazalištu, uz ostale, igrao i Aristotela, a poslije objašnjava kako je valjda svakom jasno da je mislio na Aristofana.

Da, sve je jasno. Pa što bi se od prvog čovjeka jedne stare kazališne kuće moglo očekivati osim da, prije i na početku svega, vlada općom kulturom i znanjima o umjetnosti? Ako smo to zaboravili i više nam nije važno, onda slobodno možemo organizirati i veliki talent show na kojem ćemo birati i intendante, i direktore, i predsjednike, i sve.

Što je još gore, čitav taj cirkus počeo se tumačiti i kao spor između Zagreba i Splita, odnosno metropole i regija. Čak i najozbiljniji komentatori provuku taj sloj, s napomenom da je, zbog dominacije Zagreba, donekle razumljivo zašto se Splićani bune. Ma dajte, ljudi moji! Nema to veze sa Splitom i Zagrebom, nego sa zdravom pameću. A ako odsad i službeno zdrave pameti više nema, idem se ja prijaviti za direktora Dinama… 

Ocijeni članak