Navijanje

Dugo će, čini se, trebati da se u javnosti složi realna slika o onome što se događalo na već zloglasnoj maksimirskoj utakmici jer osim što će trebati kazniti huliganstvo trebat će svakako i vrlo precizno otkriti kolika je i kakva bila policijska brutalnost. I ključno je da se sve raščisti, a ne da se pomete pod onaj poslovični tepih.

Ali što se to događalo i događa na nogometnim stadionima, ne samo u Hrvatskoj nego i u mnogim drugim zemljama? Premda su navijači u većini, kako se često ističe, mirni i obični ljudi, očito postoji jedna tamna zona – neko srce tame, metaforički rečeno – u kojoj se gnijezde jeziva mržnja i najniže strasti.  I nema to veze s tzv. masovnošću. Tijekom Noći muzeja, primjerice, Zagrebom je u nekoliko sati na putu od muzeja do muzeja prošetalo više od 160 tisuća ljudi, no nismo čuli da su navijači Etnografskog muzeja premlatili navijače Muzeja za umjetnost i obrt, naišavši na njih u blizini HNK. U vrijeme festivala kao što su Zagreb Film Festival (općenito je već prihvaćen ovaj njegov međunarodni naziv) ili Zagreb Dox stotine i tisuće ljudi sreće se i „sudara“ na projekcijama – jeste li ikada čuli da su se gledatelji potukli jer se ne slažu oko mišljenja o filmovima?

Ukratko, nogometne utakmice jednostavno su – suspektne. Svi mi građani znamo da se u vrijeme kojekakvih derbija najuputnije zadržavati kod kuće, a u svakom slučaju izbjegavati kvartove oko stadiona. Pa zar ćemo, i dokle, biti taoci u vlastitom gradu? I znamo da je pojam navijanja u nas često bio zasjenjen iskazivanjem netolerancije – ovo je svakako eufemizam – prema onima koji su drukčiji; ali dok huligani, što se također svrstavaju u navijače, mlate Rome, homoseksualce ili Srbe, oni su samo malo pretjerali, no kad su napadnuti i ozlijeđeni predstavnici države, tj. Država sama, u vidu policije, to je onda naravno nešto sasvim drukčije...

Sport je i inače neobična djelatnost. Premda postoji i izraz ponašati se sportski, nije li ipak previše nesportskog ponašanja baš na sportskim događajima? S druge strane, preispitivanju i kritikama podložne su i postavke onog što se smatra vrhuncem ideje sporta – Olimpijskih igara – s obzirom na to da sve te lijepe ideje o miru među narodima i svjetskom zajedništvu u realnosti baš i ne funkcioniraju. U svakom slučaju zanimljivo je vidjeti da otvaranja Igara, gdjegod da se događaju, obično izgledaju kao da ih je postavio koreograf iz Pyongyanga. 

Ključ građanskog načina života jest individualan odnos prema ljudim i pojavama, razmišljanje i zaključivanje svojom glavom. I zato je u Noći muzeja, bez obzira na desetine i stotine tisuća ljudi, svaki posjetitelj sam za sebe u razgovoru s umjetničkim djelom. Ljudsko lice tada je ono što treba biti – poligon za osmijeh, a ne za šaku ili palicu.  

Ocijeni članak