O pušenju – sve tiše

Čini li se i vama da su rasprave o pušenju i nepušenju – premda je nedavno istekao rok za prilagodbu – nekako sve tiše? Kao da su se ispuhale... Možda je to i zbog ljetnih terasa, koje ovih, sve toplijih, dana nude mogućnost da se zapali uz kavu i piće, a možda se tema ni medijski ne čini više osobito zanimljivom. Kao da je sve rečeno, pa bi se mogle samo ponavljati iste teze.

Ipak, cijelo to raspravljačko vrijeme, tijekom kojeg je pušenje uglavnom samo demonizirano, nije izrečena ni riječ o povijesnoj i socijalnoj ulozi pušenja i pušača, o tome kako je i duhan dijelom oblikovao civilizaciju, o znamenitim mislima koje su rođene u noćima pijenja i pušenja, o strahovima koji su suzbijeni dimom, i tome slično. Pušenje definitivno jest štetno za naše zdravlje, no po po onima koji stvaraju novo, bezdimno, društvo, nekako ispada da je duhan došao na ovaj svijet samo kako bismo svi mi dobili rak.

Pa ne bi baš bilo tako; i duhan je dio one šarene smjese – često opasne i prijeteće, a ponekad i zadivljujuće – od koje nastaju i život i umjetnost. Kao u glasovitoj usporedbi koju nudi Orson Welles u filmu „Treći čovjek“: u Italiji je vladavina Borgija proizvela sukobe, mučenja, ubojstva i krvoproliće, ali i Michelangela, Leonarda i renesansu. U Švicarskoj su pak imali 500 godina bratske ljubavi, mir i demokraciju – i što su oni proizveli? Sat s kukavicom.

Uglavnom, revni propovjednici novog, bezdimnog, doba žele da se svi udružimo u jedan veliki pogon za proizvodnju satova s kukavicom. Blago nama... Zaboravlja se pritom da je odgovornost za zdravlje, kao i svaka odgovornost, stvar pojedinca. Kao i u prijašnjim prilozima ovoj raspravi, uvijek ponavljam kako se slažem da pušenju nema mjesta na radnim mjestima, javnim mjestima i ustanovama. Ali gotovo potpuno uništiti pušački prostor u onoj mjeri u kojoj je on posvećen razonodi, dobrom raspoloženju, izmjeni ideja i strasti? To već nema veze s javnim zdravljem.

U nedavnoj emisiji „Otvoreno“ o ovoj temi primijećeno je, u šali, kako bi trebalo otvoriti i registar pušača, a ne samo branitelja. Propovjednici bezdimlja odmah će se nadovezati mišlju o potrebi za registrom onih koji su umrli od posljedica pušenja. Ali mogao bi se otvoriti i registar onih koji su živjeli, onako kako su htjeli, povodeći se za svojim strastima i čežnjama, pa i za pušenjem.  U čovjekovom životu očekivano je stanovito posrtanje; o tome, uostalom, i govori ranije citirani ulomak iz filma.

Bezdimni misle da će postići vječnost, no lako bi moglo biti da se varaju; ljudi ih jednostavno neće imati po čemu zapamtiti, osim po zdravom životu – a to baš i nije baština što se bilježi u knjige postignuća.

Ocijeni članak