Srnec

Kada umre neka slavna ličnost, obično su u prvim komentatorskim redovima novinari koji su posljednji razgovarali s velikanom. Nakon što je umro Aleksandar Srnec, uspjeh je ubrojiti se među novinare što su uopće imali priliku s njim razgovarati – s obzirom na dugotrajni osamljenički status toga umjetnika. 

Ali Srneca i njegovu retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu ne spominjem zbog toga što sam, vjerojatno, bio među zadnjim novinarima koji su s njim razgovarali. Razlog tog bliskog sjećanja sama je atmosfera oko tog razgovora, koji se dogodio na otvaranju Srnecove retrospektive u MSU-u prije nešto više od dva mjeseca. Posredovanjem gospodina Marinka Sudca,  dogovorili smo kratki razgovor s umjetnikom, i to uživo, u sklopu javljanja za Dnevnik HTV-a. Srneca su očekivali i na samoj svečanosti otvorenja, koja je počinjala u 18 sati, no njega nije bilo. Čekali su ga, ako se dobro sjećam, nekih pola sata, pa su onda – a što bi drugo – otvorili retospektivu bez umjetnikove prisutnosti. I to retrospektivu nazvanu Prisutna odsutnost, sve je izgledalo kao neka igra riječima.

S obzirom na Srnecov nedolazak, i naša se televizijska ekipa počela pitati hoćemo li uoće imati sugovornika u javljanju za Dnevnik, desetak minuta prije 20 sati.  Postavljeni su kamera i svjetlo, posjetitelji su se već pomalo počeli razilaziti, a onda se, možda oko pola osam, naglo proširila vijest kako je Srnec stigao u Muzej! I znalo se, sad će sigurno odmah pred televizijsku kameru, tako da je televizijski set u muzeju odjednom bio okružen fotoreporterima u iščekivanju. Dvadeset do osam, petnaest do osam... Srneca još nema, minute cure... Dvanaest minuta do osam ipak se otvaraju vrata lifta i jedan od naših najvećih likovnih umjetnika napokon stiže. Fotoreporteri se kreću brzo, dinamično vrte i škljocaju aparatima, atmosfera je gotovo holivudska. Na brzinu se upoznajemo i pripremamo za uključenje uživo, a nakon što je, tihim glasom, Srnec izgovorio nekoliko ključnih i zanimljivih rečenica, slijedi pljesak svih prisutnih.

Dakle u situaciji brojnih pseudo-celebrityja i trijumfa kojekakvih beznačajnosti, bilo je uistinu ljekovito vidjeti kako jedan istinski velik umjetnik dobiva divljenje i priznanje. Riječima legendarnog Mladena Delića: Ljudi moji, je li u Hrvatskoj i to moguće?!  Pritom je priznanje stiglo u posljednji trenutak, kao i Srnecov dolazak pred kameru. 

A naslov one retrospektive koja se sada priprema za sva vremena mogao bi glasiti: Aleksandar Srnec ili Odsutna prisutnost.

Ocijeni članak