Bakice iz centra grada

Zanimljivo je ovih dana čitati o problemima starijih ljudi koji u vlasništvu imaju velike ili čak goleme stanove u centru grada, ali ih s malim mirovinama ne uspijevaju servisirati. Kao da siromašni i gotovo gladni sjede na vreći zlata, no ne žele je razvezati. 

Ponovno se sudaraju racionalno i iracionalno, navike i promjene. Odmah me to podsjetilo na bilješku koju sam ostavio na ovom blogu prije nekog vremena, pišući o jednom dojmu s berlinskog Alexanderplatza.

U današnjem, suvremenom i spojenom Berlinu Alexanderplatz je vjerojatno najpoznatiji turistički toponim na koji baš hrle posjetitelji odasvud. S druge strane Alexanderplatz je glavni trg bivšeg Istočnog, socijalističkog Berlina, trg na kojem se osim arhitektonskih još mogu naći i drugi tragovi bivšeg života u znaku trabanta.

Tako sam prije godinu dana, pokušavajući otkriti neku adresu u četvrti tik iza Alexanderplatza, na samom rubu trga nabasao na izuzetno ružnu stambenu zgradu s čijeg je trećeg kata jedna bakica promatrala dnevnu živost ispod sebe. Prozor je imao i neku jeftinu čipkastu kuhinjsku zavjesicu, a moglo se pretpostaviti kako je bakica netom zgotovila saftić te uzela par minuta predaha uz pogled na trg.

Taj, danas kozmopolitski pogled njoj je vjerojatno čudan, ali ona ga i dalje ima, bez obzira na to što je običaj jeftinog i običnog stanovanja u centru grada nestao s dolaskom krupnog kapitala i međunarodnih brendova. Centar je za biznis, turiste i pokojeg milijardera, a ne za skromne penziće.

Kad idete nekom u posjet u Pariz ili London, sumnjam da će vam dati adresu na Champs-Élyséesu ili Trafalgar Squareu. Ipak u metropolama bivše političke Istočne Europe još uvijek možete naći stanare na elitnim adresama, no danas su oni neželjeni, smetnja, odličan prilog ironijskoj potki pjesme Go West u obradi Pet Shop Boysa s početka devedesetih.

Sasvim je razumno i jasno kako je glupo sjediti na tisućama ili milijunima a nemati za režije, ali svaki pokušaj rješavanja tog problema u sebi nosi kako sukob sa slobodnom voljom pojedinca tako i neugodno podsjećanje na razne vrste humanih preseljenja.  

Nema dvojbe da će, zbog izuzetno visoke cijene stanovanja, ti siromašni stanari ionako jednom morati pristati na selidbu. U međuvremenu je važno samo jedno: je li nam odista stalo da oni bolje i lakše žive ili nam samo idu na živce jer prkose našoj slici hrabrog, novog svijeta. Go West, life is peaceful there (...) Go West, where the skies are blue. 

Ocijeni članak