Rokovnici

Oduvijek imam slabost prema rokovnicima. Ako netko slučajno ne zna što je to – jer rokovnici su, koliko primjećujem, pomalo izišli iz mode, zahvaljujući i recesijskim vremenima – riječ je o onim manjim ili većim, i najčešće tvrdoukoričenim «bilježnicama» u koje po datumima, nekad i satima, bilježimo svoje dnevne obaveze. 

S druge strane, moja sklonost rokovnicima obrnuto je razmjerna upotrebi. Najčešće ih počnem koristiti, a onda ih potpuno zapustim; osim što s vremenom postanem lijen zapisivati termine i bilješke (pa sve držim u nepouzdanoj glavi), nisam tip koji bi mogao svoj život organizirati po onim rokovničkim kućicama, te najčešće ti sitni zapisi, ako ih uopće ima, ne odgovaraju ni mjesecu ni datumu kojem bi trebali pripadati. U tom slučaju rokovnik ionako postaje besmislen, jer poslužit će i obična tekica s crtama.

Možda sam tu bizarnu sklonost naslijedio od pokojnog oca, koji je također godinama gomilao rokovnike, rijetko ih upotrijebivši. Sjećam se da sam se jednom, u mladoj dobi, nastojao riješiti nakupljenih rokovnika iz vlastite kolekcije, no on ih je uredno izvadio iz odloženih vrećica sa starim papirima i vratio mi ih na radni stol.

S početkom nove godine na stolu u redakciji dočekala su me dva nova rokovnika. S oduševljenjem ih gledam, premda, kako sam i objasnio, nema velike nade da ću ih ispisivati dulje od pokojeg tjedna. Ta dva rokovnika imaju i opasnu konkurenciju – znajući za ovu moju sklonost, jedan mi je prijatelj poklonio mali, u smeđu umjetnu kožu uvezani rokovnik na kojem zlatotiskom stoji godina 1969.! Pravi raritetni primjerak; tko zna, možda sam dovoljno blesav da u promet pustim upravo taj!

A ako mislite da je ovo nemjerljivo trivijalna tema, samo prokopajte po svojim policama i ladicama…

Ocijeni članak