Školska uniforma


Počinje nova školska godina. Jutros gledam kako prolaze golemi ruksaci pored mene a ispod njih klinci koji hrabro idu ususret novim izazovima. Prisjetim se svojih školskih godina i odmah se poželim vratiti u školske klupe. Voljela sam ići u školu i bila sam dobar učenik.  Prvo u Instituto Fatima u Villa Martelli i kasnije u Instituto Florentino Ameghino u Floridi. U Argentini sustav obveznog obrazovanja tada je bio podijeljen na 7 godina osnovne škole i 5 srednje.

U prvi razred osnovne krenula sam sa šest godina. Nikad neću zaboraviti uzbuđenje tog prvog školskog dana. Nova uniforma čekala me u ormaru: bijela košulja, zelena kravata, siva haljina bez rukava (jumper), zelene čarape i crne cipele. Preko svega toga još sam nosila i kutu bež boje na koju je bio prišiven grb škole. Već sam dvije godine bila gledala brata kako oblači uniformu i odlazi u školu za velike dok sam ja nosila samo kutu u vrtić. Htjela sam postati velika i oblačiti se poput njega.

U Argentini su školske odore nekad bile obvezne. Uglavnom su se u državnim školama nosile bijele kute, u poluprivatnim školama uniforme plus kute, a u privatnim školama samo uniforme. Do petog razreda pohađala sam polu-privatnu školu, a šesti i sedmi privatnu. Pohađala sam i srednju privatnu, što znači da sam 14 godina svog života provela u uniformi - ako računamo i one dvije predškolske u kutama. Svaki petak nakon škole ona je išla na pranje, a mama bi se pobrinula da do ponedjeljka bude kao nova.

Moram priznati da mi se jako sviđalo nositi te odorice. Baš je bio lijep prizor dok smo ujutro dizali argentinsku zastavu u školi: nas stotine mirno smo stajali i svi smo bili jednaki, samo smo se mogli ocjenama razlikovati i samo one su donosile čast podizanje zastave. Kad danas gledam klince u Zagrebu kako putuju u školu, zna mi biti žao što nemaju školske odore. Pogotovo kad vidim srednjoškolke. Neke su se male sredile kao da idu na špicu. Imam osjećaj da su sate i sate potrošile ispred ogledala, da bi što bolje izgledale i da bi bile popularne među vršnjacima. Ja nisam mučila tu muku, svaki dan sam točno znala što ću obući.

Iako ima jako puno razloga za i protiv ovakve đačke mode, kod mene su jači oni za. Odjeća mi je dugo izgledala kao nova – kako sam pola dana provodila u školi, neku sam prerasla prije nego što sam je istrošila. Nismo bili opterećeni stereotipima ili modnim trendovima, time bismo se pozabavili tijekom slobodnog vremena. Od malih nogu razvila sam osjećaj pripadnosti - pripadala sam svojoj školi i identificirala se s njom. Tada mi to nije bilo baš jasno, ali nije bilo socijalnih razlika među mojih vršnjaka, nije bilo zlostavljanja i maltretiranja na osnovu toga što tko ima i tko je bolje obučen.

Često pričam s malim Ivanom u parku. Njemu je tek osam godina, ali jako je bistar. On je iz romske obitelji, živi u nekoj straćari na zagrebačkom Jarunu i često mi se žali kako nema ovo i ono. A još češće žica nešto slatko.  Neki dan pričamo o školi. Kaže da se nerado vraća u školsku klupu, iako mu je učiteljica super. Uvjerena sam da bi mnogim mališanima poput njega bilo lakše ići u školu kad bi imali uniformu. Tada ne bi bili opterećeni vanjštinom i uživali bi u djetinjstvu na dostojniji način.




*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.


Ocijeni članak