Banke

I dok su ovih dana mediji puni tekstova o bankama, kamatama, minusima i kreditima, razmišljam kako mi stariji pamtimo banke iz nekih drugih vremena, kada su to bile uglavnom dosadne institucije mramornih dvorana te drvom i mesingom optočenih šaltera. U njima su, doduše, klijenti često čekali u velikim redovima, među ostalim i zbog toga što još nije bilo strojeva koji bi izdavali novac.

Također, bankare i bankarstvo uvijek smo bili skloni vezati uz pomalo smrknutu ozbiljnost, ali i dobrodošlu pouzdanost. Kad nekoga nazovete bankarom, to prilično uznosito zvuči. Kako je u jednom razgovoru objasnio kolega Arsen Oremović, autor dokumentarnog filma "U braku sa švicarcem" (o ljudima koji su imali nesreću vezati kredite uz valutu zemlje simbolizirane bijelim križem na crvenoj podlozi), uvijek su nam govorili da sve što se tiče novca obavljamo u bankama, a ne kod kojekakvih sumnjivih tipova. No, onda se desilo ovo sa švicarcima, državna je regulativa, odnosno briga za građane, izostala, a ljudi su se našli u apsurdnim situacijama - što vrijeme dalje ide, sve su više dužni, štoviše, čak se i jedan smrtni slučaj pripisuje stresu i uzrujavanju zbog kredita.
    
Srećom, nisam zarobljenik takvoga kredita, ali jedna mala priča otprije više godina, kolikogod beznačajna, zorno ilustrira u što su se u međuvremenu banke pretvorile. Dakle, otkako su isplatu gotovine preuzeli strojevi, godinama gotovo da nisam ulazio u banku. Jednoga dana ipak sam morao, ali tek da preuzmem novu kreditnu karticu; stara je, naime, bila istekla. Jednostavan je to proces, jer obično postoji poseban šalter na kojem se u minutu ili dvije preuzme nova kartica, potpiše primitak i - doviđenja, vidimo se opet kroz dvije ili tri godine. Ipak, službenica taj put nikako nije mogla pronaći moju karticu, te me uputila na osobnu bankaricu (kod koje, uzgred, nikad prije nisam bio). Bio sam prilično ljut, vjerujem s pravom, jer zašto bih zbog takve sitnice morao dogovarati susret s osobnom bankaricom i gubiti vrijeme?
    
Službenica me uvjerila kako je to jedini put te sam, zlovoljno, dogovorio taj susret, na kojem  me dočekala ljubazna bankarica i, naravno, pronašla moju karticu. Usput je na zaslonu računala pogledala moj bankovni dosje, ustvrdivši kako dugo nisam mijenjao model članstva; zar mi ne bi više odgovaralo nešto skuplje članstvo, ali s novim pogodnostima? Kako se radilo o samo dvadeset kuna razlike u mjesečnoj naknadi (manje od tri eura) prihvatio sam, jer mi se svidjela ideja da, zahvaljujući skupljem članstvu, mogu na mobitelu vidjeti stanje računa. 
    
E sad, možda je sve to bila slučajnost, no meni se nekako čini da je zagubljena kartica poslužila kao izgovor za prodaju novog bankarskog proizvoda. Ipak, nemojmo kriviti bankarice u kostimićima i maramama (uvijek su dizajnirane nekako na pola puta do stjuardesa) ili bankare u bijelim košuljama i tamnim kravatama, jer njima je vjerojatno naređeno da klijente malo dinamiziraju e da bi zaradili plaću. Ljutimo se na vlasnike banaka, na sve te nevidljive transnacionalne financijske tvrtke koje ne prezaju ni od čega kako bi namakle nove trilijune.
   
Što se mene tiče, nakon jedne promjene članskog statusa pokleknuo sam i pred sljedećom koja mi je omogućila puno veći dozvoljeni minus. Koji ću uskoro, prema najavama ministra financija, morati vratiti, vjerojatno ga pretvarajući u neki kredit - nadam se ne u švicarcima. Sve u svemu, moje se financijsko stanje nakon onog prvog susreta s osobnom bankaricom nekako sve više pogoršavalo. I sve to zbog navodno zagubljene kartice.

Ocijeni članak