Depresija

Baš sam u okviru jedne zdravstvene teme u emisiji Dobro jutro, Hrvatska ponovo čuo informaciju koja nas, povremeno, podsjeća na sljedeće: depresija će do 2020. godine (a to je vrlo blizu), biti na samom vrhu zlokobne liste najčešćih bolesti (prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije).
    
I dok se u tužnim tranzicijskim zemljama, poput naše, prva lavina optužbi može svaliti na teške socijalne i ekonomske uvjete (doduše, takvi uvjeti šire se Europom na način nezamisliv prije jednog ili dva desetljeća), kako porast depresije protumačiti u (još uvijek) dobrostojećim sredinama? Odnosno, čime se to depresija hrani?
    
Naravno da je prazan novčanik, razgovorno rečeno, jedna jako depresivna činjenica, no temeljni uzroci uspona depresije mogli bi biti u samoj aktualnoj izvedbi civilizacije u kojoj živimo. Jer, suvremeni je čovjek često nesretan, a nesretan je zbog onog temeljnog kamena kojim počinje gradnja svake nesreće - nesretan je zbog toga, naime, što ne živi kako želi.

A ne živi kako želi jer je pritisnut sve većim brojem pravila i naputaka o tome kako treba živjeti, pri čemu je njegova vlastita želja potpuno ignorirana. Njegov je dan programiran i ispunjen zadacima; i dok je nekad postojalo nešto što se zvalo radno vrijeme, danas imperativ opstanka na poslu (dakle, i na životu, jer silne kredite netko treba platiti) taj radni dan ozbiljno pomiče prema noći.
    
Prije nekih petnaestak godina bilo je dirljivo i smiješno vidjeti, u dokumentarnom filmu o japanskim radnim navikama, snimku iz tokijske podzemne željeznice, na kojoj alkoholom natopljeni japanski trudbenik tetura peronom. Nakon dvanaest i više sati na poslu on se nabrzinu posvetio rakiji, da bi se mogao sutra ujutro opet dići u ranu zoru i krenuti na novu turu posla od dvanaest i više sati. Idemo li svi u tome smjeru?
    
Problem je, što je najgore, širi od samih radnih prisila. Nametnuto organiziranje života nadnosi se i nad naše slobodno vrijeme, koje bismo trebali posvetiti, primjerice, brzo naraslim industrijama vježbanja. Nekad smo, nakon posla, sjedili satima u kavani, pušili, pili, razgovarali o umjetnosti i životu - i bili sretni. Ne mogu zamisliti da to isto činimo okrećući pedale sobnoga bicikla.
    
Nekad smo, također, gledali SF filmove u kojima je društvo budućnosti ispunjeno robotima. I nekako se činilo logičnim da ćemo jednom imati i robote među nama. Ali, na jedno nismo računali: umjesto više ili manje simpatičnih metalnih bića, koja se nespretno kreću te žmigaju brojnim lampicama, roboti postajemo - mi sami.
    
A da biste robotizirali čovjeka, najprije mu trebate oduzeti, volju, želju, čežnje, radost. Drugim riječima, morate ga učiniti - deperesivnim.

Ocijeni članak