Logorska večer

    
Bio sam osupnut pred televizorom, u subotu navečer, gledajući drugu epizodu (od šest) dokumentarne serije o Auschwitzu, u proizvodnji glasovite medijske tvrtke BBC. Znam, riječ je o reprizi (na HTV 3), no vjerojatno sam propustio seriju u njezinom premijernom prikazivanju, ili sam vidio samo dio.


    
Uglavnom, među sugovornicima našao se i neki djedica iz Slovačke, pripadnik pronacističke Hlinkine garde za Drugog svjetskog rata i trajanja slovačkog marionetskog režima, u krilu Trećeg Reicha. Svi ti podaci čak mi i nisu bili poznati - činjenica, naime, da je postojala neka Nezavisna Država Slovačka - te sam ih iz dokumentarca i naučio. Ali i zgrozio se nad okrutnošću tzv. običnog čovjeka, poput toga djedice koji, desetljećima nakon zločina, sa smijehom priča o tome kako su prognanim Židovima uzimali cipele i kapute.


    
Tadašnja slovačka vlast, naime, nacistima je rado prepustila sve svoje Židove, no, kako pedantni i štedni Reich nije želio trošiti dragocjene marke na uzdržavanje židovskih obitelji (jer samo bi snažni i zdravi bili upućeni na prisilni rad), Slovačka je pristala platiti i to uzdržavanje, samo kako bi se riješila nepoželjnih građana. Spomenuti djedica sudjelovao je u deportacijama, pri čemu su se gardisti, kako je nasmijano objašnjavao pred kamerom, pomogli i pokojim kaputom ili parom cipela. Na pitanje novinara kako danas gleda na zločin prema Židovima naglo se uozbiljio - osjetio je, ili naučio, u kojem se trenutku treba riješiti smiješka - te izjavio kako to nije bilo u redu, jer sigurno je među tim Židovima bilo i - nevinih!


    
Strašno je zamisliti da je taj proverbijalni obični čovjek desetljećima živio, pio svoje pivo i vinčeko, igrao se s djecom i unucima, posjećivao svadbe i slavlja, a sve pod skutima ukradenog i izmučenog kaputa nekog nesretnika koji je na najjeziviji način skončao u logoru. Čak mi i onaj poznati zaključak Hannah Arendt o banalnosti zla nije više dovoljan.


    
Ta subotnja večer - koju većina ljudi, pretpostavljam, provodi zabavljajući se ili odmarajući - u mom je domu i televizoru imala ne samo reprizni, već i zlokoban logorski prizvuk. Nakon uzrujavanja oko dokumentarca o Auschwitzu pogledao sam još jednu reprizu, onu emisije Peti dan, što je premijerno bila emitirana večer ranije. A prva tema u emisiji - logor! I to onaj na Golom otoku.

U raspravi potaknutoj idejama da se na tom užasnom mjestu otvori neki turistički kompleks sudionici su se, srećom, složili kako je to potpuno neprimjereno, te kako bi na otoku iznimnih patnji trebalo urediti neko mjesto sjećanja. U potpunosti se slažem; budući da ne postoje objekti Grand hotel Birkenau ili Palace Mauthausen,svakako nam ne treba neki Splendid Resort Goli. Koga može privlačiti da spava, odmara se  i igra tenis na mučilištu i groblju? Naravno, svaki pedalj našeg planeta, može se reći, bio je u nekom trenutku mučilište i(li) groblje, no kad je riječ o mjestima planiranog, sustavnog i masovnog stradanja zabavni sadržaji nisu dobrodošli.


    
U Petom danu, doduše, čuli su se i neki disonantni tonovi; zanimljivo opažanje Nine Raspudića - kako je mučenje logoraša od strane samih logoraša na Golom otoku bila paslika socijalističkog samoupravljanja - njegovi su sugovornici imali potrebu korigirati, odnosno reći da se samoupravljanje u svakodnevnom životu ne može uspoređivati s ekstremnim događajima na robijaškom otoku. Ipak, ne vjerujem da se treba osobito brinuti o imidžu samoupravljanja, jer, kako se sjećamo svi mi koji smo živjeli i radili u to vrijeme, bila je to obična marionetska farsa i, uistinu, dnevna, nasmijana i dobroćudna slika manipulacije kakva se zbivala na Golom otoku.


    
Poput nasmijanog lica onog slovačkog djedice koji se u jednom trenutku uozbilji i kaže da je bilo i nevinih žrtvava. Samo se nadamo da ja kaput maznuo od nekoga tko je bio debelo kriv.  

Ocijeni članak