Dvije priče o snijegu

Osim što se dio snijega otopio, ostavio je neke zgode koje mi se čine dovoljno simpatičnima da se zabilježe, jer otkrivaju i izvlače detalje koje ne bismo otkrili da tog siječanjskog Velikog Snijega nije bilo.
    
Prva priča oblikovala se, poput snježne grude, dok sam jednoga od ovih dana prolazio kraj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. I na njoj su, kao i na većini zgrada, visjela upozorenja o opasnosti od snijega što se može sručiti s krova. Oprez, pada snijeg i led, tako je stajalo, crnim slovima na bijeloj podlozi, na Akademijinu upozorenju. U prvom trenutku nisam bio svjestan što nije u redu, dok, nakon sekundu-dvije, nisam shvatio kako je to pogrešno napisano; trebalo bi stajati padaju snijeg i led, s obzirom na to da snijeg i led čine, osim zimske, i jezičnu množinu. Osobno mi idu na živce oni koji idu po gradu i sve redom lektoriraju, ali - kako bi rekli mladi - halo? Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti? Krovna institucija pismenosti i kulture? Očito ne pada samo snijeg, već se i dalje pada na (jezičnim) ispitima.    
    
Za drugu priču ideju mi je dao filozof i aktivist Srećko Horvat, koji svakoga petka govori u HTV-ovoj emisiji Peti dan. Pa je u emisiji spomenuo fotografiju dviju zaposlenica velikog trgovačkog poduzeća, fotografiju na kojoj te dvije trudbenice lopatama čiste snijeg, dok njihov šef samo stoji i promatra ih. Kakav je to muškarac koji dopušta da se žene hvataju lopate, pita (se) Srećko Horvat, a sâm ne čini ništa?
    
Vrijedni filozof možda bi se neugodno iznenadio kada bi saznao kako takva slika, nažalost, ovih dana nipošto nije bila usamljena. Onoga ponedjeljka kada je Zagreb stenjao pod hrpama snijega, nakon posla krenuo sam s prijateljicom i kolegicom prema njezinom zatrpanom autu, na televizijskom parkiralištu. Auto je trebalo osloboditi bijelih okova, a prijateljica, koja dobro poznaje moju antipatiju prema lopati, sama se dohvatila toga oruđa i spretno uklonila snijeg oko kotača. Kako i ja dobro poznajem nju, jasno mi je da je u tom trenutku bila praktična, jer je shvatila kako je brže i efikasnije da sama očisti snijeg, nego da ja mlatim lopatom i eventualno još oštetim auto. Jedino što sam trebao učiniti jest držati kišobran nad njenom glavom, zbog snijega koji je padao.
    
Kolege u automobilima što su prolazili kraj nas smijali su se prizoru sitne žene koja rukuje lopatom i velikog dembela što drži kišobran. A da je vidio taj prizor, gospodin Horvat sigurno bi ga spomenuo u emisiji Peti dan.
    
Jedina, ali i važna, razlika u odnosu na fotografiju trgovkinja i njihova šefa jest u tome da je gospođa koja je lopatom uklanjala snijeg, dok sam ja držao kišobran, moja šefica, pa je s aktivističko-antikorporacijskog stanovišta sve, pretpostavljam, u redu.  

Ocijeni članak