Roditelji i djeca


Blagdanskih dana uobičajeno se puno govori o dobroti, sućuti, kao i o još jednoj mogućnosti za promjenu nekvalitetnih stavova i ponašanja. Blagdani su tu da nas podsjete kako nismo sami na svijetu i kako trebamo otvoriti srce prema drugima.



    
I premda su sve te upute točne, promjene se ipak rijetko događaju; velik broj ljudi život provede zarobljen u uvijek istim uvjerenjima i obrascima. E sad, možemo nad tim naricati, a možemo se i nasmijati, kao što smo se nasmijali na jednoj predbožićnoj kavi, slušajući priču dugogodišnjega prijatelja.


    
Dakle, taj prijatelj koji će, takoreći za koji mjesec, napuniti pedeset godina, nedavno je doživio bolest majke; gospođa u visokim godinama pretrpjela je srčani udar, i on je išao s njom u bolnicu, gdje su bolesnicu čekale  različite pretrage.

U jednom trenutku morali su pričekati na nastavak medicinskog tretmana; mama je ležala u bolničkoj prostoriji, u društvu različitih aparata i instrumenata - kao u nekoj od onih medicinskih serija - a naš je prijatelj strpljivo čekao zajedno s njom. Budući da je cijeli put do bolnice bio stresan i ubrzan, poželio je malo osvježiti lice vodom i papirnatim ručnicima koje je ugledao u sobi. No, čim je posegnuo za ručnikom, njegova mama - za koju je mislio da je zadrijemala od napora - otvorila je jedno oko, strogo ga promotrila i naredila: Nemoj ništa dirat!


    
I eto kako čovjek nekom čarolijom - a nije riječ o božićnom čudu - od polustoljetnog primjerka opet postane dečkić od pet, šest ili sedam godina. Za većinu roditelja njihova djeca uvijek ostanu djeca, te ih i kao odrasle ljude prekorijevaju kao klince.

Velik broj bivše djece zbog toga ima traume, jer žele svojim roditeljima dokazati kako su zreli i samostalni ljudi; pritom ne razumiju kako je ta borba uzaludna, te kako je ponekad najzrelije prihvatiti to da su njihovi roditelji osuđeni na takav oblik ponašanja, ali da ta osuda ne mora imati nikakve veze sa životom potomaka. Uostalom, onaj tko se donkihotski neprestano bori za prihvaćanje i priznanje u opasnosti je da protraći dobar dio života.


    
I zato, najbolje se tim anegdotama nasmijati. Kao što se nasmijao i sjajni Woody Allen u dokumentarcu Wild Man Blues (1997.) Barbare Kopple. U tom filmu, naime, pratimo slavnog filmaša na putovanju Europom, dok  je pri samom kraju dokumentarca - nakon povratka iz Europe - zabilježen njegov ručak sa starim roditeljima, Nettie i Martinom Konigsbergom (nažalost, nisu više među živima), što, usput rečeno, jako podsjećaju na roditelja Georgea Costanze iz Seinfelda.

Za stare roditelje, naime - a to saznajemo iz njihova razgovora sa sinom - Woody Allen prilično je promašen čovjek; najbolje bi bilo, misle oni, da je postao pristojan i poštovan ljekarnik, umjesto da se bavi filmom i takvim stvarima. 


    
I sasvim lako mogu zamisliti tog iznimnog umjetnika i redatelja kako se znao lecnuti kada mu je mama, kreštavim glasom, dobacila negdje u dućanu: Nemoj ništa dirat!


Ocijeni članak