Biciklisti iz povijesti

Kažu da u novinarstvu, pa i u drugim medijima (dokumentarnom filmu, naprimjer), treba pratiti i nastavak priče o likovima i temama koje čovjek uzme pod pero ili kameru. Ugledni redatelj Petar Krelja tako mi je pričao da sa likovima svojih dokumentaraca ostaje u kontaktu godinama, pa i desetljećima; nikad ih ne napušta.

U skladu s tim: prije više godina, još dok je ovaj blog bio mlad, pisao sam, u dva navrata, o suživotu pješaka i biciklista u Zagrebu. Bilo je to vrijeme kada su biciklisti sve više osvajali prostor grada, ali s velikim manjkom biciklističkih staza. U strahu od gustog i ponekad neurotičnog zagrebačkog (motornog) prometa sklanjali su se na pločnike.

Pristojni biciklisti nikad, naravno, nisu bili problem; ali oni divlji, mahom mladi, svakako jesu, jer su pješačkim prostorom jurili neumjerenim brzinama, uz bezobraznu zvonjavu. Koliko se sjećam, tada su ispod blogova još bili komentari čitatelji, i ta dva bloga dočekana su prilično zajedljivim primjedbama (biciklista, pretpostavljam) koji su mi prigovarali da cendram bez razloga.

U međuvremenu, čini mi se, stvari su se popravile. Pješaci i biciklisti navikli su se jedni na druge, snalazeći se kako znaju i mogu u često tijesnom središtu grada, a svakako bolje kada se iz tog središta iziđe na avenije koje svojom širinom dozvoljavaju i biciklističke staze. Nisam više razmišljao o toj temi, no, prije nekoliko dana, naišao sam na Trećem programu HTV-a na ulomak radijske emisije koji me opet vratio biciklistima (nisam pobrkao televiziju i radio, na Trećem HTV-a, naime, znaju se naći emisije Hrvatskog radija; mislim, u ovom slučaju, da je riječ o emisiji Praskozor Trećeg programa HR-a ). Prepoznatljivi glas Igora Mandića govorio je kako ga živciraju gospoda biciklisti što nervozno zvrckaju svojim zvoncima i gnjave pješake!

I premda sam i sâm, kažem, ostvario suživot s biciklistima, polaskalo mi je kada je takav autoritet pera i misli zaključio o toj temi isto ono što je bilo u tim, već davnim, blogovima. Očito za razgovor pješaka i biciklista uvijek ima povoda; nije to samo stvar moje svojedobne, namrgođene, reakcije.

Netko će se vjerojatno zapitati što ja, ustvari, želim reći ovim nastavkom priče? A ja ću odgovoriti parafrazom staroga vica: ništa ne želim...

Samo se hvalim... 

Ocijeni članak