Dokumenti

Svakih deset godina dođe trenutak od kojeg strahujem - pretpostavljam ne samo ja, već i mnogi drugi - a u kojem treba promijeniti dokumente. Strah se hrani slikama gužvi na legendarnoj policijskoj adresi u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici, satima čekanja da se predaju zahtjevi, pričama o tome kako netko jest ili nije uspio dočekati svoj red...

Prije deset godina imao sam sreće. Ušao sam u zgradu u Petrinjskoj jednog hladnog i mračnog prosinačkog jutra, otkrivši da gužve uopće - nema. Građani, naime, nisu željeli tog prosinca vaditi i obnavljati osobne iskaznice, jer su od prvog siječnja izdavane one nove, maloga formata. Spasio me tradicionalni hrvatski smisao za pomodnost; u proteklih desetak godina, doduše, malo sam teže nalazio novčanike u koje stane stara osobna iskaznica, velikih dimenzija, no najvažnije je da sam izbjegao čekanje i nerviranje.

A deset godina brzo prođe; i sada sam opet u situaciji da mi trebaju novi dokumenti. Planiram operaciju u fazama - najprije ću otići kod fotografa, a potom u papirnicu u predvorju Petrinjske, gdje ću kupiti potrebne biljege i formulare. Odnijet ću sve to skupa doma, popuniti te, kada skupim hrabrosti, krenuti na šalter. Razgovaram telefonski s prijateljicom; ona me obavještava kako je nedavno, jednog prijepodneva, bila u Petrinjskoj, no morala je odustati. Dobila je broj 340, a na redu je bio tek broj - 240. Čekala bih sigurno četiri sata, kaže mi ona, tjerajući me u posvemašnju potištenost.

I tako, jednog popodneva, krenuh fotografu, a onda u Policijsku upravu. Čuo sam kako nije loše doći iza 18 sati, prije zatvaranja, ili jako rano ujutro; budući da je bilo tek 16.30, razmišljao sam kako nema šanse da taj posao obavim u toku istoga dana. Samo ću kupiti potrebne papire, pa doći jednoga jutra, da budem među prvima...

U pola pet popodne, dakle, ušao sam u Petrinjsku, ali neka me znatiželja potjerala najprije prema automatu za brojeve u prizemlju, gdje se predaju zahtjevi za putovnice. Moj je broj bio - 328. Na redu je sigurno tek dvjesto i neki broj, pomislih. Pogled na display, ipak, govorio je drukčije - upravo se obrađivao broj 323!

Trkom sam, kod ljubaznih službenica kioska i pošte u predvorju, obavio formulare, biljege i uplatnice, stigavši trenutak prije nego što je iskočio moj broj za putovnicu kod, opet vrlo ljubazne, službenice. Nakon toga otišao sam na kat te predao i zahtjev za osobnu iskaznicu kod još jedne ljubazne službenice, nakon kratkog čekanja od desetak minuta.

Pet minuta prije 17 sati bio sam ispred zgrade, obavljenog posla! Da čovjek ne povjeruje! Je li u ovoj državi ipak moguće da institucije dobro rade svoj posao?

Toga je dana bilo moguće; i hrvatska priča, ponekad, ima sretan kraj.    

Ocijeni članak