Što bi mačke odabrale

S obzirom na to da dosta gledam televiziju, dobro sam upućen i u ponudu reklamnog materijala. Većinu reklama, naravno, već znam napamet, no prije nekoliko dana jedna me iznenadila i, kako se kaže, dala mi misliti.

U reklami za mačju hranu, naime, kaže se kako i vlasnica mačke (premda, s druge strane, nitko ne može posjedovati mačku, no ne mogu se sjetiti drugog izraza - domaćica, udomiteljica?) i njezina ljubimica vole piletinu sa žara u želeu, da ne kažem aspiku. Obje, dakle, imaju isti ukus, vole laganu, ali opet slasnu hranu.

To je jedna situacija u koju odlično sjeda onaj stari i poznati francuski izraz - très bizarre. Kućni su ljubimci uistinu divna i, najčešće, ljupka pojava, no zanimljivo je kako su mačke u kratko vrijeme prešle nevjerojatan put od miša (naravno, danas nam je i sama pomisao na taj tradicionalni mačji meni odurna) do grilane piletine à la chef. Gotovo da možemo zamisliti zajednički izlazak u restoran; dobro, maca možda ne bi mogla čitati jelovnik, ali moguće joj je pokazati razna jela u naturi, pa će već šapicom nešto odabrati - vjerojatno nešto poput jetrica na venecijanski način.

Ovakvo približavanje na gastronomskoj razini, nažalost, ne čini mi se kao nadvladavanje prirodom danih osobitosti, niti kao širenje područja ljubavi, nego kao distopijsko pretjerivanje temeljeno, opet, na širenju područja ekonomskih interesa. Nekako mi se čini kako je aktualna strast za kućnim ljubimcima - kojoj svjedočimo i u nas, osobito u Zagrebu - podudarna s općim gubitkom empatije. Što radi čovjek koji se ne želi prepustiti nepredvidljivim valovima ljubavi i suosjećanja, koji nas mogu protresti tako da se i teško, ili nikad, ne oporavimo? On uzima kućnog ljubimca kojeg može staviti u nekakav režim kontrole, pa i kontrole osjećajnosti. Usput, može ga povesti i na večeru, pa i u kupnju; sebi će kupiti novu košulju, a ljubimcu, primjerice, kaputić za nadolazeće hladnije dane.

To što ipak ne znamo koga bi ili što mačke odista odabrale nije ni važno.

Ocijeni članak