Pisac

Zanimljivo je pratiti raspravu koja se već mjesecima - a i pokoju godinu - plete oko položaja pisaca u Hrvatskoj, oko malih honorara i nedostatka novčanih stimulacija. Na temelju ponuđenh argumenata odista treba primijetiti kako nikakvog razloga nema da pisci trpe nepravdu u odnosu na kazališne ili glazbene umjetnike, primjerice. Zašto je normalno da budžet predviđa kućicu za glumca, ali ne i za pisca?

Zato mi se vrlo suvislom čini politika književnih stipendija, koja već funkcionira; uz njezinu pomoć pisac se može malo udaljiti od svakodnevnih obaveza i završiti svoje djelo. Vjerojatno bi, ipak, trebalo predvidjeti znatno više novca za taj projekt.

S druge strane, povijesno i socijalno umjetnosti su uvijek na različit način bile uklopljene u društveni mehanizam. Pozicija pisca tu je ponešto posebna; dok se podrazumijeva da će kipar, glumac ili oboist proći primjereno školovanje - a već ga to školovanje stavlja u sustav - pisci dolaze odasvuda i nemoguće ih je organizirati na taj način. Pisali su i siromasi, i dokoni grofovi, i razočarani ratnici, i pustolovi, i činovnici. Štoviše, neki su od njih ostvarili nevjerojatne književne podvige, poput Josepha Conrada, koji je postao jednim od najvećih pisaca na engleskom jeziku - a engleski je naučio tek naknadno! Piše možda i vaš susjed kat ispod, stihove smišlja zaposlenik gradske čistoće dok vas mimoilazi svojim kolicima, a gospođa koja radi u knjižari jedna je od ponajboljih pjesnikinja. Mnoštvo je zakutaka iz kojih izlaze pisci, te ih je zato teško staviti u neke jedinstvene, sindikalne, okvire. Sjećam se, na prvim godinama studija, kolegica mi je bila sitna djevojka što je pisala priče. Ustvari, nisam ni znao da ih piše dok na njih nisam naišao u nekom časopisu. I te su priče bile čudesne; kako je to mlado biće, tek na početku studija, već imalo tako oblikovan i suveren izraz? 

Teško je pisce staviti u sustav; dapače, čim se o tome počne razgovarati, čovjek ne može, a da se ne sjeti društva pisaca iz jednog od najslavnijih romana svih vremena: Starinska jednokatnica žućkaste boje nalazila se na bulevarskom prstenu, u dubini kržljavog vrta koji je od pločnika dijelila izrezbarena, željezna ograda. (...) Važno je da je u sadašnje vrijeme ta kuća pripadala istom MASSOLIT-u na čelu kojega je bio nesretni Mihail Aleksandrovič Berlioz sve dok se nije pojavio na Patrijaršijskim ribnjacima. (...) Na vratima sobe br. 2 bilo je napisano nešto ne baš sasvim razumljivo: Jednodnevni stvaralački putni nalog. Obratiti se M. V. Podložnoj. Sljedeća vrata nosila su kratki ali zato sasvim nerazumljivi natpis: Pereligino. Zatim bi se slučajnom posjetiocu Gribojedova počelo vrtjeti pred očima od natpisa koji su se šarenili na tetinim, orahovim vratima: Upis u red za doznaku kod Poklevkine, Blagajna, Osobni izdaci skečista...

Citirao sam, naravno, iz Majstora i Margarite Mihaila Bulgakova, u prijevodu Vide Flaker i izdanju Andromede, gdje vidimo kako je sovjetsko društvo književnika temeljito i dobro organizirano. No, s druge strane, pisanje je poput nekog malog čuda; kada u knjižari listate razna izdanja, stara i nova, ustvari se nadate da ćete pronaći neku rečenicu, neko uvodno poglavlje koje će vas potpuno zavesti te odvesti u svoj svemir.

I nekako nisam siguran da to čudo ima ikakve veze s jednodnevnim stvaralačkim putnim nalogom ili kancelarijom za doznake.  

Ocijeni članak