Helga

Bio mi je to velik šok, kada sam na televiziji čuo da je umrla Helga Vlahović. Onaj pravi, iskreni šok kakav čovjek osjeti kada ga napusti netko blizak.

Helgu sam poznavao iz televizijske zgrade, znali smo ponekad kratko i usput porazgovarati, a jednom sam je zamolio da mi bude sugovornica u prilogu u kojem je bilo riječi o televiziji i televizijskoj povijesti. Bila je jedna od osoba kojima se čovjek odmah razveseli, čim ih vidi, i uvijek je djelovala vedro, raspoloženo. 

Današnji televizijski prostor pretrpan je hladnim, pomalo autističnim, ljudima koji misle da su važni, štoviše, vjeruju kako se gledatelji njima bave i izvan ekrana. Njegovanje vlastitog ega postalo je normom, nečim očekivanim, nečim oko čega se više čak i ne treba zabrinjavati. Pa očekuje se od ljudi s televizije da budu takvi, zar ne?

Da, očekuje se, ali zbog toga što je premalo televizijskih ličnosti poput Helge, onih zbog kojih možemo pomisliti i nezamislivo, a to je da televizija može biti jedna plemenita, gotovo aristokratska djelatnost. Zanimanje koje u ljudi izaziva uvažavanje, a ne samo obično prepoznavanje tipa: pa ja vas znam s televizije!

Prijenos bečkog novogodišnjeg koncerta, uz Helgin komentar, bio je dio te televizijske aristokracije, dio o kojem bi trebalo učiti na novinarskim fakultetima. Komentar elegantan, precizan, pouzdan, a opet blizak, kao da dolazi iz nekoga kuta našeg dnevnog boravka. Na vrata tog boravka lupa mnogo televizijskih ljudi, no Helga je jedna od rijetkih što su ulazili s lakoćom. 

Dapače, pred njom su se vrata sama otvarala. I to je to. To je ono što se zove - televizija. Sve ostalo samo su nijanse.

Ocijeni članak