San o ruži

Nedavno sam boravio u malom gradu na moru, ali, i taj grad, kao i ostali, raspolaže velikim opskrbnim centrima, gdje se povoljno mogu nabaviti razne namirnice. Među njima i svježe meso.

Zaustavio sam se tako kraj hladnjaka s mesom, ugledavši komadić svinjetine koji je svakako lijepo izgledao. Mladi mesar, ljubazan i profesionalan na način koji se stječe dobrim stručnim obrazovanjem - kasnije mi se pohvalio kako ga je firma poslala da ljeti radi na moru, kao stanovitu nagradu za dobar dotadašnji rad - odmah je uzeo taj komadić, malo ga okrećući (da dobijem bolji pogled), ustvrdivši kako je riječ o ruži i da je baš maloprije jedna gospođa odustala od kupnje jer joj je bilo preskupo.

"Ipak ću uzeti", kažem ja, malo se i zabrinuvši - pa koliko bi to moglo stajati? Hop na vagu, mislim da je bilo dvadesetak deka, s konačnom cijenom manjom od deset kuna, ako se dobro sjećam. Ruža se ipak pokazala dostižnom.

Sjetih se tada filma "San o ruži" Zorana Tadića, u kojem siromašna radnička obitelj sanja o mesnoj ruži, ali o onoj skupljoj, telećoj. Svejedno, ruža je ruža, bez obzira na to u kojoj je uzgojnoj životinji prethodno cvala. To je jednostavno luksuzniji komad hrane, koji je i danas nekome skup - recimo, gospođi prije mene što je odustala od ruže.

I vjerojatno baš zato, da bi pokazao poštovanje prema nečemu što, nažalost, ne može svatko kupiti, mesar je odlučio ružu učiniti maksimalno iskoristivom. "Što mislite, koliko šnicli mogu iz ovog komada izrezati?", upitao me, a ja mu odgovorih - četiri. Pretjerao sam, pomislih, nema šanse da će tako malena količina mesa dati četiri šnicle.

Mesar je rezao, i rezao, i rezao, i narezao sedam šnicli! Bile su, naravno, tanke i providne, ali bilo ih je sedam; čak i u nekoj velikoj obitelji, koja sanja o ruži, svatko bi na tanjur mogao dobiti simboličan komadić mesa, premda se nitko ne bi mogao najesti. Bila je to ruža s najtanjim laticama na svijetu.

I najtužnijim.               

Ocijeni članak