Pedaliranje

München mi se uvijek činio - još otkako sam ga prvi put vidio, vrlo davne 1989. godine - jednim od onih gradova koji su idealni za život. Ne prevelik - a opet dovoljno velik da može svašta ponuditi - bogat, dotjeran, grad u kojem većinu ruta možete prepješačiti (za višegodišnjih dolazaka u München sjeo sam u javni prijevoz tek dva-tri puta). I, da ne zaboravim, ono što vas dočekuje i ispraća iz bavarskog središta divni je, otmjeni i iznimno ugodni Terminal 2, noviji dio münchenske zračne luke.

Nekoliko blagdanskih dana provedenih nedavno u tom gradu, između Božića i Nove godine, opet me odvelo prema razmišljanju što to velike i sofisticirane kulture dijeli od onih zaostalijih. Nisu to, naime, samo bruto društveni proizvodi, burze, banke, investicije i indeksi, već su to, ponajprije, mali životni detalji. Ono što život čini veselijim, duhovitijim i prisnijim, ono što nas podsjeća da je taj život baš tu zbog nas, a ne zbog političara, financijaša i tajkuna.

Prelazeći, dakle, jedne večeri preko ulice lijepog imena, Blumenstrasse, odjednom sam ugledao neko čudno vozilo koje je klackalo prilično pustim kolnikom. Vozilo je nalikovalo starinskim zaprežnim kolima,  i u njemu je, uzduž i licima nasuprot, sjedilo desetak ljudi. Ispod svakog sjedala nalazio se par pedala, a u sredini kola - kotao s vrućim kuhanim vinom, punčom ili već nekakvim takvim sezonskim pićem. Putnici su vrijedno pedalirali, istodobno se krijepeći vrućim napitkom koji ih je, vjerojatno, nakraju toliko zagrijao da su pedale bile sve brže i brže!

Prizor je bio izuzetno simpatičan i duhovit; hladna i tiha zimska noć, kroz koju veselo pedalira ono Slamnigovo na brzu ruku skupljeno društvance. I kako malo treba da život bude zgodan i udoban - doduše, to malo obično dolazi nakon svih onih bruto društvenih proizvoda, burzi, banaka, investicija i indeksa.

Ipak, više od svih velikih i važnih pokazatelja, meni će u sjećanju ostati baš ta mala slika, kao podsjetnik da je život stalno tu, na raspolaganju, zbog nas.   

Ocijeni članak